Piščeva priča ili rejp mi maj frend

nistagmus RSS / 01.08.2009. u 16:26

Osećam se ko iznošena čarapa. Pokušavam da se opustim na nozi, u cipeli bez ventilacije. Krupna letnja kiša padala je prosejana grmljavinom. Sedeo sam sam na klupici prigrljen konstrukcijom autobuskog stajališta na periferiji Nišvila. I jesam jedna iznošena čarapa. Pušim. Crveni autobus staje i šššš! otvara vrata, pa prolazi; gazi preko Amazona koji je tekao duž ivice trotoara i ulivao se u kanalizaciju.
Prošlo je dve godine od kada sam završio roman. Još uvek nisam mogao da pronađem izdavača. Sumnjam u svaku rečenicu koju napišem. Smatram da su mlitave i jadne. Dobio sam taj mejl danas:

Dragi Miljane,
Nedavno smo razgovarali i obećala sam da ću vam javiti čim saznam konačnu odluku urednice o vašem rukopisu. Nažalost, nemamo mogucnosti ni prostora da vaš "Homo ludens" uvrstimo u naš izdavački plan...
Želimo vam puno sreće u pronalaženju izdavača.
Srdačan pozdrav,
Silvija
(Neizdat H94)

Nasmejao sam se i uzeo primerak svog romana u ruke. Pročitao sam par rečenica i bacio ga pod sto; sranje. Žešće sranje; morao sam da pripalim cigaretu, nisam je imao. U drugom mejlu obaveštavali su me o poslovnom sastanku u vezi projekta na kome sam radio; nisam mogao da prestanem da brinem o odbijanju i naivnom romanu. Pušim. Žuti autobus staje i šššš! otvara vrata, pa prolazi; gazi preko Nila, a za njim projuri citroen i baca vodu na moja kolena. Psujem, pa pušim i nakon poslednjeg dima bacam pikavac u Sredozemno more.

„Zašto je sranje?", moja draga brani moj jadni roman.
Šetali smo oko zatvorenog bioskopa prošle noći.
„Sranje je...", samo to sam imao da kažem.
„Pa čiji je prvi roman dobar?"
„Ne znam.", pripalio sma pljugu, a poželeo sam da zapalim knjigu.

Osećam se ko iznošena čarapa. Listam telefonski imenik na SIM kartici.Velikim slovima zaustavlja me Džo. Nisam ga video mesecima. Zadnji put javio mi se iz Rusije:
„Brate ladno. Vodka se cepa, ribe slabo.", napisao je u poruci.
Čuo sam neke priče da se vratio, da nije mogao da podnese Rusiju. Ja sam odbijao da poverujem u to jer mi se nije javio. Imao je običaj da kada ga spiči neka nostalgija za...? pa ne znam, valjda za onim fenomenalnim danima kada je sa rancem na leđima i kosom do dupeta lunjao po svirkama širom Nedođije pod sankcijama; imao je običaj da okrene mobilnog pretplatnika na 0641876051 i zakuka:
„Jebote Miljko, sve je prslo kad je riknuo ded metal!"
Jednom, otišao je par meseci na primorje; otišo Džo ambiciozno da zaradi lovu. Znam da smo nas trojica digli veliku buku kada smo ga pratili uz domaćicu; sutradan su preostala dvojica ispratili i mene natrag u Nishville; on se tom prilikom kleo da će kada se vrati organizovati lepljive orgije i aromatičnu nargilu. Znajući Džoa, niko nije poverovao u obećanje. Tri meseca kasnije, u osam ujutru budi me poziv:
„Miljko brate pomagaj. Švorc sam. Nemam kinte da se vratim kući...ej, sve je otišlo na vopi i kurave...!"
Nedostajao mi je kao dobra misao u trenucima kada se kreativnost ujalovi.

Osećam se ko iznošena čarapa. Crveni autobus staje i ššššš! otvara vrata. U žutim gumenim čizmama, psujući kontrolu koja ju je upravo izbacila, silazi prelepi čokoladni spas ovog kišnog dana; silazi nada da ću upravo napisati još jednu dobru priču erotske sadržine. A kad je sišla, moj šovinistički pogled već se vukao njenom butinom i ostavljao sluzav trag. Imala je to u očima: I am a bitch; ili totalno suprotno, ja sam bela nevina stranica koju ćeš ti ispuniti slovima naivni pišče; nisam mogao da razaznam šta me je tačno uzbudilo kod nje. Delovala mi je kao riba koja sve svoje orgazme doživljava uz ramonse; delovala mi je kao riba koja ne bi imala ništa protiv da napišem priču o njenim žutim čizmama. Zbog tih čizama na trenutak sam zaboravio na moj iskreni naivno napisani roman i Džoa.
„Kakvi pederi!", rekla je dok je čizmama gackala po bari, ja sam joj uzvratio osmehom koji je trebao da sakrije taj nagon: uh, ne želim da skineš te žute čizmice dok slušamo ramonse...

Petnaest stepeni na jugu, vlažnost vazduha katastrofalna, a ja se mučim da ispljugam pikavac.
„Puši ga majmuneeee!"
Bus je otpalio zapljusnut produktom etape kruženja vode u prirodi.
„Sranje, a?", nisam očekivao da mi odgovori.
„Ma pederi ufurani.", rekla je i sela do mene.
„Imaš pljugu?"
„Imam...", ponudio sam joj lucky u mekom pakovanju da joj usrećim popodne.

„Ain't but one kind of blues.
And that consisted between male and female that's in love.
In love, just like I sung one of them songs a while ago and I put a verse in there saying that love hide all fault and make you do things you don't wanna do.
Love sometimes will leave you feeling sad and blue.
I'm talking about the blues!
I ain't talking about monkey junk..." - Eddie James "Son" House, Jr.
(21. mart 1902.-19. oktobar 1988.)

„Pa znaš kad ću da im platim kartu...nikad!", rekla je nakon prvog dima.
„Vidi što su mi dobre čizme...a!?", vrtela je nogu u zglobu pokazujući mi te žute čizme, a moj pogled se skijao na trideset i šest niz njena prehlađena kolena.
„Kupila sam ih na auto pijaci...ladno...od neke ciganke za sto dindži...hehe!"
Moj prvi utisak, osim čizama, bio je: riba mnogo priča. To je potvrđivala zatišjem u brbljanju jedino kada bi povlačila dim.
„Ivona.", i pružila mi je ruku.
„Miljan.", upotrebio sam svoje pravo ime. Obično sam se ribama u prolazu predstavljao kao Nikola...ali eto, to je valjda zbog čizama.
„Šta radi Miljan?"
Zavisno od toga kome dajem odgovor, imao sam dve varijante; prvu sam koristio kada bi me neka, po mojoj slobodnoj proceni, umetnička duša pitala ko sam (ja sam samo sanjar...itd. - Šerbedžija recituje), ja bih odgovorio: pravim robote; drugu sam koristio nadahnut nečim ili jednostavno kada nisam dovoljno osećao sagovornika, odgovorio bih: pišem; imao sam ili imam neku ideju o tome da je jako bitno razočarati sagovornika u proceni skim ima posla, tako bivam manje izložen bespotrebnim pitanjima.
„Pišem...", mada sam u njoj video umetnicu u žutim čizmama koja vaja umetnost od kišnih kapi.
„Uau...šta pišeš?"
Možda sam ipak trebao da joj kažem za robote.

Osećam se ko oprana čarapa. Listam telefonski imenik na SIM kartici. Pestalociju je juče bio rođendan. Ni njega nisam video mesecima. Moram da pronađem Majakovskog. Ubiće me zbog te crvene knjižice. Valjda će Počepitelj ili Diplomirani Monolog da je pronađe.
Pestaloci mi je obećao da će pročitati moj naivni roman pre zvaničnog izdanja; zbog tempa kojim se tona kršnih slova probijala na pijacu književnosti kvota u Pestalocijev uspeh bila je mala.

Sedmnaest stepeni na jugu..., čulo se iz trafike pored stanice.
Znači ugrejala je jug svojim žutim čizmama. E, dosadan sam sa tim žutim čizmama, ali ja prvi put vidim da neko nosi gumene žute čizme.
Prošlo je sat vremena. Sa radija su se čule kratke vesti. Mi smo i dalje sedeli na stanici i namerno propuštali buseve koji su dolazili i odlazili ko brodovi u pristanište; došli bi najavljeni talasom, a odlazili povlačeći vodu sa sobom.
„Evo ga još jedan...", tim rečima je ispratila još jednu propuštenu šansu da se rastanemo.
„Još jedan!", kažem.
„E...što sam juče odlepila...bila sam sama kući i pustila sam Duleta...", prekidam je, „Kog Duleta?"
„Pa Gojkovića...e znaš li da je on sa Majlsom...", prekidam je, „Znam."
„Znači ti si riba koja voli jaz, a?"
„Pa,da. Od skora sam počela da preslušavam te stvari...moj ćale ima ogromnu kolekciju..."
Super je...nismo dugo pričai o jazz-u, ali prijalo je kao da ližemo isti sladoled dok su nam se prsti isrepletali oko drvceta ulepljeni istopljenom čokoaldom, a jezici dodirivali vrhom dok bi zajedno prelazili preko parčeta jagode. Pogledao sam je kao mutan detalj neke fotografije. Zamišljao sam je uz ramonse a ona se ložila na jazz, od skora.
„E...a voliš li ramonse?", morao sam da je to upitam.
Ustala je, otkopčala bordo pulover i skinula ga na laktove. Crno belu štampu ramonsa zasenile su njene grudi u prirodnom padu podupirući bradvicama slova R i S. Misao da mi ne treba još jedna pljuga koja mi se tog momenta motala po glavi momentalno je kapitulirala. Album road to run doživeo je blagi pomak od dvadeset mesta na dugoj listi albuma na koje overavam. Crveni autobus je protutnjao. Bordo pulover se uspeo na ramena. Mutna Volga je prepunila knalizacioni otvor, a ja sam kupio malo pakovanje lucky-a od deset cigareta.

Osećam se ko čista mirisna čarapa. Listam telefonski imenik. Počepitelj ili Diplomirani Monolog bio je ortak iz ekipe „srodnog htenja i alkoholnog vrenja". Obitavali smo u amfiteatru na keju ili po nepostojećim jazz play klubovima Nishvilla. Sa Počepiteljem sam provodio dane pričajući o budizmu i kibernetici; posedovao je znanje hiljade knjiga o svemu što sam ja želeo da znam na temu...čemu sve to.
Jednom, kada je skroz u bit fazonu, sam krenuo za Dubrovnik, ja sam mu nakon piva tutnuo u šake dve svoje priče da mu se nađu usput. Pročitao ih je u Dubrovniku. Dopala mu se ona ljubavna, kaže.
Ja ne pišem ljubavne priče, pišem samo o onome što ide uz ljubav.

Tačno je sedamnaest časova..., bruji pregrejani philipes iz "čajna šopa". Kiša je prestala da pada. Potražio sam na trafici broj penzionisanih dodola da bi još malo ostao sa Ivonom. Smejala se. Kupio sam dve limenke i novine da pogledam ima li šanse da prenoćimo na autobuskom stajalištu. Krupna iskrivljena slova natpisa: ne listaj novine, navela su me da dobacim prodavačici.
"Pa kako da ih pročitam?", upitao sam.
"Dečko...to je za one koji ne kupuju...nemoj da ti izađem sad...", vrtela je prstom u gipsu, krupna žena sa majcom narodnih heroja; kog naroda pitao sam se i poskokom vratio na klupu osunčanu žutim čizmama gde su jedini heroji bili protagonisti romantične komedije: She's the one.

"Hoćeš neku mjuzu...", izvadio sam moj mobilni jubox i namestio joj jednu slušalicu, a zatim nežno skliznuo prstom niz uvo. Trepnula je krupnim zelenim očima.
Ja ne pišem ljubavne...
"Šta ima tu...?", pitala je.
"Blues, mnogo bluza"
"Predivno..."
Jedna slušalaica je bila u mom desnom uvetu, a Ivona se smeškala celoj toj situaciji deljenja mjuze. Približio sam joj se klizeći zadnjicom po plastičnoj klupi; mirisala je sladunjavo i jako, asocirala me je na neko žuto cveće. Nisam voleo te navalentne parfeme. U levom uvetu užareni glas Son Hausa podmetala je na nakovanj, a desno je zapušila kažiprstom. Otpratila je moje približavanje alarmirajući grudima da se upristoje. Na vratu je imala viseći mladež koji se krio pod kosom i ogrlicu od ćilibra.
"Daj mi broj mobilnog...", rekao sam u slušalicu.
"Šta...", okrenula se i podvukla žute čizme pod klupu.
"Broj...", ponovio sam.
Izvukla je slušalaicu i... Don't Come Close.
Album road to run je doživeo ponovni pad na dugoj listi albuma na koje sam overavao.

Osećam se ko pocepana nenošena čarapa. Otvaram inbox i čitam stare poruke.
Mamurluk:
„Miki svrati do sela-ovde je prelepo, ovce pasu po trotoaru, a stoka jede fast food u prolazu kroz pustinju u noći bez meseca, jer je i on pobegao odavde."
Tu poruku mi je pre četiri godine poslao sa broja koji je mortuus pijan izgubio zajedno sa mobilnim na jednom kampovanju. Nije mu nimalo bilo žao, jer je sa tim brojem otpala mogućnost da ga dotična ludača, koja ga je proganjala, ikada više nahvata, s obzirom da je promenio stan.
Nikada mi nije bilo jasno zašto se sam nije otarasio tog broja mnogo pre...o, broj, samo sam broj!
Dotična ludača ga je kasnije proganjala i na fiksni. Znam da smo smišljali način da Mamurluk nestane...a na kraju, sve se sredilo samo od sebe:
ludača je našla novu ljubav kome će da preti samoubistvom tabletama.

Kiša se opet nećka.
"Znaš, ti si super dečko ali ja ne mogu tek tako...moraš da se potrudiš oko mene!"
Sa takvim curama obično sam završavao kao prijatelj na određeno vreme, ali me je nekako to uvek mnogo više ispunjavalo nego jeftin snošaj. Mogao sam da se potrudim nekim poetskim forama koje sam podvaljivao svojim junacima pišući roman oko toga ubediti je da može i ovako, ali iz nekog već zavozanog tripa ustao sam sa klupe i zapevao:
"I don't want you...I don't want....!"
Road to run postao je top album tog trenutka pre nego sam ga namerno poslao u zaborav, ali Ivona mi je onda pokazala svoje bradavice metaforom koja je bila suviše bolna da bi ja pevušeći ramonse skakutao po kišnoj ulici u šutki sa šovinizmom u martinkama.
"Stani idiote!"

Love sometimes will leave you feeling sad and blue.
I'm talking about the blues!
I ain't talking about monkey junk...

"Ej...šalim se...", pokušao sam da joj ovo majmunisanje prodam kao šalu, ali...
"Ja sam silovana i zato mi je teško da dozvolim muškarcu da mi se približi, a ti bi odmah da me strpaš u krevet nakon jednog predivnog popodneva na autobuskoj stanici u pizdi materini...moraš malo da se iskuliraš, a ne ko neki napaljeni babun!"

Osećam se...bos. Prestao sam da brinem o čarapama. Saplićem se o imena svih mojih mangaša. Gagi Ramone je pre dva meseca skinuo đanu ukoričenoj hrpi listova koju sam mu tutnuo uz reči:
„Vidi vredi li nešto ovo sranje..."
Nikada mi nije rekao šta je stvarno osećao dok je tonuo među guzove iskucanih stranica. Nikada ga nisam ni pitao. Nekako smo uvek radije pričali o serumu za vaskrsenje ili rock 'n' roll-u.

Sutra sunčano i toplo...
"Haha, u novinama piše da će opet kiša", rekao sam nakon duge pauze ćutanja i čekanja još jednog busa u koji bismo sigurno ušli, jer svako od nas imao je drugu viziju kraja ovog kišnog popodneva. Nebo se razvedravalo i video sam tri zvezde.
"Ipak su u pravu ovi sa radia...", kažem.
"Ti si lud...ili su svi pisci takvi."
"Zašto?", pitam.
"Daj mi još jednu cigaretu...", odgovara.
"Ko je taj?", pitam je dok joj palim pljugu.
"Molim!?", pravi kolute od dima.
"Ko te je silovao?"
"Prijatelj,", opisivala mi je njegovu frizuru, talenat za glumu, trenutnu angažovanost u amaterskom pozorištu; opisala je sve, kao da je prst uperila u njega, "Odrasli smo zajedno. Bila sam zaljubljena u njega. Na jednoj žurci odveo me je u neku sobu i napeo da spavam s njim. Bila sam nevina, imala sam šesnaest, pa sam ga molila da ne čini to. Nisam mogla da ga prepoznam. Delovao mi je totalno drugačije. Bio je pripit, a lice mu je bilo zlobno. Nisam htela da pristanem. Bacio me je na pod i šutirao u stomak."
"Odsekao bih mu jaja...!", empatija mi napreže trbušnjake.
Pomišljam da upitam svog ortaka iz amaterskog pozorišta da li poznaje tog siledžiju, pa da ga šutiram u stomak jer mi je zagorčao muškost.
"Plakala sam. On je izašao iz sobe ostavivši me da ležim na podu."
"Znači nije te silovao."
"Bio je to više pokušaj, ali je od mene stvorio naj frigidniju osobu na planeti."
"Ubio bih ga...", osuđujem.
"Sutradan je došao kod mene. Moji su ga ponudili kafom. Ja sam je skuvala. Sedeli smo svi zajedno za stolom. Pričao je sa mojim roditeljima, a ja sam ćutala. Nikom nikada nisam ništa rekla."
"Sereš!"
Pogledala me je krupnim zelenim očima. Mrzeo sam sebe što sam muškarac i još više sam se mrzeo što sam hteo da je kresnem na kvarno. Mrzeo sam i Ramonse i road to run i siledžiju iz amaterskog pozorišta.

Osećao sam se ugruvano njenom biografijom. Prestao sam da listam telefonski imenik kod Super Maria. Nedostajale su mi njegove vožnje sa curicama nakon buteljke „kasne berbe". Ali sada, bilo mi je mučno od same pomisli na te vožnje.

Tačno je dvadeset sati, a vi slušate...
"Ej izvini što sam bio navalentan, ali to mi je u prirodi..."
"Ma nema veze, nisi ti loš dečko...razumem.", rekla je.
"E, a super su ti te čizmice."
"Šteta što sutra neće biti kiše..."
"Otkud znaš...", pitam je.
"Pa ti si mi malopre rekao kada si čitao te novine..."
"A, da...", uspeo sam da je nasmejem.
"Oćeš opet malo moje mjuze ko zna što su prestali da prolaze ovi busevi...ubiće nas ovaj kreštavi radio...evo obećavam neću da ti prilazim."
"Ne moraš da obećavaš."
I u par oprobanih pokreta bili smo ponovo u fazi deljenja muzike. Daleko niz ulicu video sam far autobusa kako ide ka nama. Mirio sam se sa tim da je ovo možda i najbolji mogući kraj ovog popodneva.
Izgubljeni u gradskom prevozu tumačili smo svaku kap, ostatke kiše, koja se slivala niz staklo autobusa na svoj način, nošeni istom asocijacijom. Sišla je stanicu pre centra vrativši mi najpre slušalicu u uvo. Imao sam neopisivu želju da ovo popodne pretočim u neku priču. Sišao sam kod lutkarskog pozorišta i video plakat: od devet sati je predstava amaterskog pozorišta. Imao sam još deset minuta do predstave.

Ušao sam u prostoriju za glumce da potražim svog ortaka.
"Vrabac..ej!", mahnuo sam mu.
"Gde si Šekspire!"
"Gde si Brando...!"
"Ostaješ da gledaš?"
"Aha..."
"Ajde posle predstave idemo na pivo..."
"Dogovoreno...I da te pitam posle nešto!"

Osećam se oslobođeno, ušuškan u srednjem redu male sale.
Krenula je predstava.
Zatamljena soba. Vrabac glumi siledžiju koji maloletnicu baca na pod i šutira u stomak. Frizura, talenat za glumu, angažman u amaterskom pozorištu...prst je bio uperen u mog prijatelja na sceni. Gutao sam velike zelene žabe, tu, baš tu u srednjem redu, ušuškan.Glumio sam zbunjenost u srednjem redu. Predstava se završila scenom gde silovana cura u spavaćici i žutim gumenim čizmama stoji i plače na kiši.
Otrčao sam u garderobu. Vrabac je nosio u rukama te magične žute čizme.
U jednom dahu prepričao sam mu današnje kišno popodne.
"E brate...to je verovatno bila Sanja. Ona je ranije glumila ovu ulogu, pa se nešto istripovala i ne želi više da igra u predstavi. Sad je menja..."
"Jebote...!", smejao sam se sebi i divnom popodnevu uz zašećerenu kišu.
"Sanja u žutim čizmicama kažeš..."
"Aha...e 'el sam ti reko što sam uzeo bubanj..."
Otišli smo na pivo.

U stan sam se vratio oko jedinice. Poželeo sam mojoj bejb laku noć i proverio elektronsku poštu. Nema novih mejlova od izdavača.
"Ma ko ih jebe...", promrmljam polupraznoj sobi novog stana gde sam se prošle nedelje uselio, skidam se go, palim OpenOffice, palim pljugu, puštam ramonse i počinjem da silujem svoje mlitave rečenice.

 

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana