... iliti kako sam postao bloger
-Jel zna neko sta je to Blog?-upitala nas je Irina dok smo pisali ''kosuljicu'' za nasu radio emisiju
-Ja sam to negde video, cini mi se na B92, ali nemam pojma sta je.-odgovorih, istovremeno kuckajuci SMS bratu da ga pitam sta je To
.
To ti je nesto kao neko nesto napise, pa onda svi komentarisu. Skoro kao forum. - Ovo je bila prva definicija bloga sa kojom sam ja dosao u dodir, a koju mi je brat napisao.
Naravno, cim sam dosao kuci otisao sam da vidim kako To izgleda, i sta je To. Tada je jos uvek bio onaj stari izgled bloga na b92. Na prvi pogled mi i nije izgledalo tako zabavno. Registrovao sam se. Zeleo sam i da komentarisem, ali uglavnom nisam. Jer, sve sto sam zelelo da kazem, vec je neko bio rekao. Bilo je previse komentara ispod svakog teksta da bi neko uopste mogao nesto novo da kaze. Tako se meni tada cinilo... Dolazio sam jos nekoliko puta na blog, ali sve cesce, da bih na kraju i prestao. Toliko da se, evo, i danas ne secam koji mi je bio nick.
Nesto malo posle toga u mom rodnom gradu, Valjevu, gde sam tada bio cetvrta godina gimnazije i gde sam vodio emisiju na radiju, pocinje sa radom jedan sajt. Bavi se desavanjima u gradu, i zamisljen je kao sajber mesto na kojem su se mogli okupljati valjevci, ne samo oni koji trenutno zive u Valjevu, nego i bilo gde drugde.
Jedno vece, bilo je nesto kasno, odem ja da vidim sta to tamo ima. Posecenost je, tada, jos uvek bila vrlo mala, jer je jako malo ljudi znalo da to uopste postoji. Odem i na chat, kad tamo online administrator i urednica. Krenem da pricam sa njima, i posto sam u to vreme bio nalozen na novinarstvo, upitam ih da li bih ja mogao da pisem za sajt. Zakazali smo sastanak, i tako ja postadoh ono sto se danas zove web novinar. S obzirom da je tada bilo jako malo ljudi koji su pisali za sajt, mogao sam da pisem o cemu god hocu, i to mi se jako dopalo. U medjuvremenu, napomenu mi oni da obratim po nekad paznju i na blogove. I tako ja i tu napravim nalog, najpre da bih komentarisao. Ali kako je vreme prolazilo, sve cesce mi je padalo na pamet da i ja nesto napisem. Makar to bilo i velicine nekog obicnog komentara. Nisam ocekivao da bilo ko bilo sta napise na to moje pisanije, ali gle cuda. Komentari su se nizali. To su bili ljudi koji takodje nisu zeleli/smeli da pisu blogove, ali su komentarisali. U razgovoru sa njima sam skontao da im nije bilo prijatno da svoje misljenje iskazuju javno, jer to ipak nosi neku odgovornost. Ipak je komentar nekako malo nizi ispod bloga na nekoj lestvici. Slozio sam se... Zato su i teme o kojima sam ja poceo da pisem bile ''razbibriga'', sto neki vole da kazu. Verovatno ohrabren njihovim komentarima, poceo sam sve vise da pisem. Textovi su bili sve bolji, slozeniji, argumentovaniji pa i duzi, iako to nista ne mora da znaci.
I tako ja postadoh bloger...
Bio sam jako srecan zbog toga! Jer se urednistvo sajta pokazalo kao preduzimljivo, pa su se neke ideje koje su se javile bas tu na blogu, i realizovale. Iako ih nisam licno predlozio, ucestvovao sam u tome. U nekima bar preko komentara. To je vrlo lep osecaj, da vam kazem...
U medjuvremenu sajt postaje sve poseceniji. Povecao se broj blogera, a samim tim i komentatora. Ali kako nisi morao da budes registrovan da bi komentariosao, pojavljivali su se svakakvi komentari. Stvara se jedna atmosfera koja mi se nije dopala, pa pocinjem da pisem sve manje, ali i da komentarisem. Medjutim, nisam prestao da pisem u potpunosti...
Postajem urednik rubrike za mlade tog portala, gde sa Drugaricom, pominjanom cesto na ovom blogu, pocinjem da pisem rubriku pod nazivom ''Paralelni dnevik'', kolumnu u obliku dnevnika jednog para, Filipa i Marine, koja se bavila problemima mladih. Ali tu su se provlacile i price o vezama, politici, socijalnim fenomenima... I ispod tekstova je ostavljana mogucnost za komentare. Tako da razvojni put mene kao blogera nije stao; premestio sam se na lepse mesto. Rubrika je bila toliko citana, da su nas ljudi sretali na ulici i pitali sta ce dalje da se desi sa Filipom i Marinom.
Polazak na fakultet znacio je smanjenje slobodnog vremena. Prestajem da pisem za sajt onog trenutka kada sam primetio da kvalitet mojih tekstova opada.
Tada je blog b92 dobio lepsi izgled. Poceo sam sve vise da ga posecujem, ali uglavnom kao citalac. Nervirala me njegova ne demokraticnost, koja me i danas nekad iznervira. Cela ta VIP prica mi je bila po malo dosadna. Ali me je u isto vreme i privlacila. Biti VIP bloger na B92 zvucalo je kao nedostizni cilj kojem svi koji su nekad nesto pisali u zivotu teze. I ponovo krecem polako da se ukljucujem u sve to... Komentarisem!
Polako evoluiram... Ne zadovoljavam se komentarima, pa pocinjem ponovo da pisem blogove. Objavljujem ih na gore pomenutom valjevskom sajtu, ali i na sopstvenom blogu koji sam napravio na blogspot-u, google-ovom blog servisu. Problem je sto je to sad moralo nekako da se izreklamira, tj da se stavi do znanja ljudima da taj blog postoji. I to je jedno vreme tako funkcionisalo, ali je bilo previse naporno. Pa onda cim se na b92 pojavila mogucnost za pisanje tekstova, sa pojavom b92.fm, pocinjem tu da objavljujem svoja pisanija. Ali opet je dosla ona prica kako neko da zna da ti tu uopste nesto pises?!
Onda dolazi do nove prekretnice... Jedan bloger, svima nama poznat, je na svom blogu objavljivao spisak novih blogova ne VIP blogera. Onda krece stavljanje ljudi u VIP liste, citanje gomile tudjih blogova. Ostalo vec znate...
I evo, tako to vec funkcionise neko vreme... Veliki broj novih ljudi u vasem sajber zivotu, veliki broj novih misljenja, drugacijih pogleda na neke male stvari, na svet... I lepo je.
A vi, kako je tekao vas razvojni put kao blogera?