„Ja dižem zidove i vraćam sećanje. Odavno sam ostavljena na čekanje.
Bojim se da vidim, bojim se da ne čujem, zaboravljam na stara pitanja,
oči se sklapaju i opet prate me sva tvoja ćutanja.
Ne slušam reči i brojim ih zbog slogova,
zidovi imaju poruke za predgrađa, sve ponekad zvuči poznato,
ponekad sve dok me stiže ludilo.
Jer, neko zna i neko vidi sve, neko pamti dobro, neko čuje sve,
neko nikad ne zaboravlja te.
Sasvim se dobro pretvaram, da je kao pogrešno sve što se nije desilo.
Pravi grad se gasio, nije bilo obično, ne znam šta si mislio, ne znam šta si rekao.
Staklene zablude, one se provide, moj svet dok umire, ćutiš, i kad ćutiš, da li znaš…
I dobro znam, prećutaćeš, otićićeš, i nemaš šta da izgubiš, jer znaš…
Da više nema vremena, da je osmeh nekad bio poljubac.
Često moje noći traju predugo, naglo samo zaronim u ludilo, i ne moram da gledam okolo.
I onda odlepim sve tvoje note sa svojih zidova, i setim se scena iz svih naših filmova.
I ponavljam se poput odjeka, prepustila sam ti, sam si stvarao pravila.
Puštala sam zmajeve, a zmajevi su misli sve. Dolaze i odlaze, tvoje o meni su već nestale.
Ostajem i sećam se, jer nisam verovala da ljudi ruše zmajeve.
Sva tvoja ćutanja, dal’ opet počinje…
Osluškujem grad iz stana, iznad neonskih reklama, naučna fantastika i kamerna drama.
Grad se otvara i nekako sam ubeđena da znaš sve one velike reči koje sam htela za nas.
Tražim odgovor u ritmu tvojih koraka, igram igru koju više niko ne igra.
Vraćam svaki pokret, svaki osmeh, svaki dodir, sve se zna…
Sedim samo, samo snimam tvoj glas, premotavam, hiljade pokreta u čudnoj igri glasova.
Vidim tvoje lice i ništa ne čujem, ti si jedina osoba koju oduvek znam.
Strah i visina, ona me drži, odbrojavam, pretpostavljam – laž i tišina, događaj veka.
Reci, da li znaš, da li razmišljaš, sada kada sve zaboravljaš…“
http://www.oaza.rs/muzika/evabraun/lyrics.htm