Ja i Engleska VII – Beri, beri, neće ništa da ti škodi

dirtyharry RSS / 12.08.2009. u 19:30

Šta da kažem, što brže bereš više ćeš da nabereš. To nam je sada glavno načelo. Jagoda i nema mnogo negde oko 30-40 hektara ali polako stići će još posle. Svi se držimo i beremo polako, tačnije neko brže a neko malo sporije. Cenić je i dalje na začelju ali ovo nam je tek početak na novoj farmi pa se to sada i ne primećuje. Meni i Pavlovića i dalje seru redovi. Šta da kažem bitna je tehnika, nemože svako brzo da bere jagode to je bre umetnost.
dscf0100w.jpgJoš uvek nismo primili prvu platu koja se isplaćuje jednom nedeljno i to utorkom što je i normalan dan za isplaćivanje plate. Možete da pitate Peni zar to nije najnormalniji dan za plaćanje. Mi smo poneli naše stare bankovne račune sa Heatlandsa sa nama, ali Peni njima ne veruje. Kaže da moramo da otvorimo račune u lokalnoj banci, tačnije da samo odnesemo papire, ili da otvorimo tu kod nje ali to košta 10£. Nema ništa za ništa i onda ćemo da primimo platu sledeće nedelje. Svi se odlučujemo da ćemo sami da otvorimo sve što treba samo da nam da papire sa farme da radimo tu. Sledećeg popodneva brzo sa posla trčimo na tuširanje jer Dejvid sa autobusom nas zna ali opet neće da nas čeka, red vožnje mora da se poštuje. Ja sam kao zainat nešto zakasao negde i kasnim na tuširanje. Šta da radim, polu kaljav utrčavam u autobus sa ostalima i pravac Faveršam.
Tamo upadam u šortsu, ali ovaj put sa majicom, ne ide da idem samo u šortsu u banku, ali sam onda pomislio da će i ovako gologuzastog da me izbace. Malo malo pa me neko oceni i podbaci kao štetnog. Ovde mi se kravatirani čovek obraća sa "Izvolite gospodine!" Ja i dalje ne mogu da verujem. Kod nas u Srbiji me izbacuju iz Raiffeisen banke jer sam nedolično obučen iako napolju ima više od 40 stepeni, a ovde mi persiraju ovako zamazanom. Šta da se radi izgleda da smo za neke stvari mi veći zapad od njih, ili su možda oni samo malo više uslužniji nego mi. Iza mene gledam jedan baja sa zamazanim gumanim čizmama čeka u redu. Reko' ovo mora da je neka banka za one koji su u Englesku došli sa jeftinijim ulaznicama. Mi smo došli sa najjeftinijim ulaznicama i to Poljoprivrednog fakulteta u Prokuplju, istureno odeljenje na Elektronskom fakultetu u Nišu. Ispopunjavasmo neki formular i rekoše nam da će debitne kartice da nam pošalju poštom na farmu. Ja se mislim za Pantu da je trebao da obuje elegantne cipele za ovu priliku i jednu od onih par elegantnih košulja koje mu je Bogi savetovao da ponese. Sudeći po onome što smo do sada videli, ovo će da bude jedina prilika za tako nešto.
Zadovoljan se vraćan nazad. Ne mogu ovakav da svratim u biblioteku. Ne bih da ostavljam loš utisak tamo na onu tetku što radi. Taman se navikla na mene kao uredno zabrađenog mladića iz dijaspore, koji voli da čita i koji svaki dan dolazi u biblioteku. Sad smo osposobili račune da na njih ležu teško zarađeni paundi (£), koji će kasnije da se pretvore u pileće batake ili džakove (od 1kg) sa viršlama. Naravno sve je to Tesco value. Ne ide da odstupamo od standarda. Druga je stvar u šta će posle ti bataci i viršle da se pretvore, zato i kažem da je sve ovde manje više sranje. Mora da ima i nešto normalno da se vidi u ovoj Engleskoj samo se mi ne krećemo po pravim mestima.
Vreme je i dalje standardno englesko, imamo skoro sva godišnja doba u toku dana. Retko koji dan prođe da nema kiše bar na 5 minuta. Ja sam sada već dobio dobru boju. Ne mogu više da izgorim ali reko možda su i Englezi načeli ozonski omotač pa me ubije zračenje. U tu svrhu sam pazario Nivea mleko za telo sa zaštitnim faktorom 40. Ovi ostali nisu ni hteli da se mažu jer su uvek u majicama a ja pošto na ovoj vrućini ne mogu da trpim majicu na sebi sam počeo da konzumiram isto. Naravno tu se stvorio i Krema, jer naravno "'oće i on malo". Tako da smo konzumirali sun antiblock mleko u duetu. Ostali gologuzani su se čudili i gledali šta to radimo ko da smo na moru. Mada mogu da kažem da me je taj miris i podsećao baš na more. Skoro da sam mogao da čujem i talase, samo što mora nije bilo na vidiku.
Svako jutro mi počinje isto kao u pesmi:
"Svakog jutra ustajem, nikad ne posustajem
Brijem se i odlazim na rad.
Poju prvi petlovi, šibaju me vetrovi,
umoran sam i mori me glad."
S tom razlikom što se ja ne brijem. Svakog dana branje jagoda prelazi već u monotoniju, fizičku i psihičku. Pustiš mozak na ispašu i ne razmišljaš ni o čemu jer ti je odavno već ponestalo tema za razmišljanje. Tehnika branja jagoda je i ovde ista kao na Heatlandsu. Vučeš se na dupetu i guraš sanke kroz redove jagoda između kojih je slama, a možeš i da se saviješ do zemlje, pa kako kome odgovara. Ekipa sa Heatlandsa je preferirala klečanje jer smo bili bolje opremljeni od drugih. Imali smo kneepads-ove. Toga nije bilo ovde pa su nas svi čudno gledali šta će nam to. Posle par sati branja jagoda i klečanja na kaldrmi se setiš čemu to služi.Čak ni nama koji smo bili bolje opremljeni nije bilo mnogo bolje. Naravno nije to neki kvalitet. Taj sunđer se već ispresovao i deblje je bilo platno oko njega nego sam sunđer.
Uprava vidi da Cenić zaostaje za ostalim beračima i da je ispod proseka tako da moraju da ga prbace na drugi posao. Ovo što mi radimo je po učinku i plati ti se onoliko koliko si uradio. Drugi način plaćanja je na sat i najmanja satnica je oko 5£ i obično po učinku kada radiš si tu negde oko te cifre ili iznad. Ako si dosta ispod te cifre onda njihova inspekcija može da pravi problem gazdi jer je to nedovoljno para za život. Toga nije bilo na Heatlandsu. Tamo smo bili slepo crevo odsečeno od sveta. Ovde je sada već mainstream (u odnosu na slepo crevo). Rečeno mu je da će sledećeg dana da ide u ekipi sa Bugarima koji prave tunele ili na sprskom plastenike. Tamo se radi na sat i posle ti je zagarantovana dnevnica oko 40£.
dscf0092n.jpgRadi se dosta i bez odmora, samo pauza za užinu. Primećujem da pantalone koje sam doneo počinju da mi bivaju široke, malo po malo. Nestaje mi salo sa stomaka. Kada bi neki nutricionista video šta jedem i koliko to kalorija ima imao bi da se onesvesti, ali to je tek početak. Svi čekamo prvu nabavku da idemo da napunimo naš LG frižiderčić. U nabavku se ide standardno autobusom na sprat koji vozi smrda (iz prethodnog bloga). Tu se svi pakujemo i kupujemo hrane za dve nedelje umesto za jednu, da zaboga ne ostanemo gladni. Mada je i moja deviza uvek bila da nema ništa dok ne pretekne. Bolje da ga bacim nego da nema.
Panti je dosadio tost hleb i hoće da uzme neki drugi "normalan" hleb. Šta me briga ono što jedemo zajedno i plaćamo zajedno. Svako može da kupi za sebe šta hoće. Tu nema nikakvog konflikta. Panta je izabrao jedan dežmekasti hleb koji je pravljen u nekom pravougaonom kalupu. Kao američke pite. Dolazimo na kasu i plaćamo sve to. Puna kolica kesa trpamo u double decker i zauzimamo mesta. Kući kad smo krenuli da delimo račun vidimo da je hleb ima cenu 4-5£.
dscf0091b.jpgReko' Panti:"Kakav si to 'leba pazario pa košta toliko?"
Panta:"Pa bre bio je tamo pored svih onih ostalih i nije mu bila ta cena."
Ja:"Ma sad cena i nema veze, smrda neće da te vraća naza da reklamiraš leb. Daj da vidim."
Hleb izgleda obično, ništa neobično ne može da se primeti, lepo je upakovan u celofan i to je sve. Dobar je za tuču pošto je težak sigurno 1kg. Onda sasvim slucajno na dnu hleba vidim ugravirano sa nekim kalupom velikim slovima "ORGANIC".
Ja:" Ti Panto čim si primio prvu platu odma' si krenuo sa zdravom hranom. Nema više normalna Tesco value hrana, sad samo organic. Ovo bre ni Englezi ne kupuju."
Panta:"Dobro zajebo sam se šta sad !"
Ja:"Pa ništa slobodno kaži da nismo tvoj nivo i da ćeš ti zdravo da se hraniš od sada."
Panta:"Ma jedi govna."
Sutra Jovo nanovo. Mi na branje jagoda a Cenić na novi posao pravljenja plastenika sa Bugarima. Mi se vraćamo nešto ranije pošto radimo tu odmah u lokalu na parceli pored kampa. Cenić dolazi kasnije pošto njih odvoze i dovoze na drugu parcelu. Cenić se pojavljuje sa "cigančetom" (modricom) na čelu. Ciganče nije veliko ali se primećuje.
Ja:"Šta je bilo Ceniću?"
Cenić:"Ništa. Udarila me šipka u glavu."
Ja:"Kakva šipka?"
Cenić:"Pa ova bre što se prave plastenici ona velika."
Ja:"Pa kako te udarila bre, šta ste to radili?"
Onda Cenić počinje da nam objašnjava kako se to prave plastenici na engleski način. Ajde što ga ovi drugi ne razumeju. Oni nikad to nisu ni radili, ali ja sam na selu napravio n plastenika i uopšte mi nije i dalje jasno kako je mogla šipka u glavu da ga udari. Doduše moji plastenici su mnogo manji od ovih tako da reko' ko zna možda je su ovde i ti plastenici naopaki mada na oko izgledaju poprilično isto kao kod nas u Srbiji, samo što su veći. Po Cenićevim rečima ti plastenici se prave kao space shutle-ovi i to ne može bilo ko da radi nego samo posebno obučeni ljudi. Da ga j.... baš. Nego šta me briga sad to nije moj posao. Predlažem Ceniću tu da pazari kacigu jer ko zna kako će sutra da se vrati. Na to me i on "hrani" kao za organic hleb Panta.

Inače pošto je Panta takav da ide sve na ravne časti do kraja tako je došao na ideju i za hranu da bude. Ja nemam ništa protiv ali ja generalno jedem više možda nego ostali pa šta onda. Sad neko treba da bude gladan a neko da ima više. Komanda je bila svi jedu sve koliko ima i dok ima kad nema onda svi trpe. To sam se bio jedno jutro iznervirao kad je Panta reko da je svakom po par sendviča sa tost hlebom dosta za užinu preko dana. Meni onaj tost hleb nema ništa tako da kad ga prekalupim, ode sendvič u par zalogaja. Kasnije će razlike u tome šta ko hoće da jede da budu još veće. Nema šanse da se uklope dvojica a kamoli četvorica potpuno različitih ljudi. Ja sam tada konstatovao da ja jedem onoliko koliko sam gladan. Ako se nekome ne svidja ili to ne odgovara onda možemo i da delimo i da svako kupuje za sebe. Za sada je ostalo ovako kako je. Svi imamo isti budžet što se tih troškova tiče. Svako ko kupuje nešto što niko drugi neće da jede, plaća sam.
Pavlović i dalje pokušava da izbunari novi život preko trsteničke veze. Počeo je češće da zove. Sa druge strane je počeo i da dobije standardne a nama dobro poznate odgovore tipa "Znaš kako, teško je sad za posao, budi tu i strpi se još malo pa će da bude." Ja nisam hteo ništa da kažem ali sam bio mnogo skeptičan što se te varijante tiče. Na kraju krajeva svako se drži za ono šta ima, pa sad ko šta uhvati.
Sexualni život je ispod svake granice normalnog. Tačnije nema ga. A i posle sve muke koja te je pritisla i ne pomišljaš na to. Osim toga da su oko tebe neke zgodne snajke pa da se setiš da si muško. Ovako je u našem okolišu bila takva ekipa da si pre pomišljao kako da sačuvaš živu glavu nego na sex. Pitanja su naravno na tu temu uvek bila standardna:
"Sexaš li nešto i zašto ne?" a i odgovori su bili još standardniji "Prošle godini ništa a ove zamalo". Sećanje na isti smo održavali pravljenjem spiska glagola koji označavaju dati čin. Na kraju je bilo oko 50-ak sinonima. Ali ovo je sada tek početak. Grke i dalje "seru" redovi na evropskom prvenstvu počeli su da pobeđuju redom. Mi i ne razmišljamo o tome nego samo kakav će da nam bude sledeći dan i da li će vreme da bude bolje. O tome više u sledećem nastavku. Ime ću da smislim u međuvremenu.

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana