Tvoj osmeh vredi.
Slikam te u mislima.
Jedna reč tvoja, i vesela sam. Navučena. Poslušna.
Svaki put kada mi se obratiš, pomeraš granice. Tako si siguran i smeo, mio i nežan. Senzualan.
Govoriš skromno, kao da čuvaš reči za nekog drugog.
Komunikacijo moja srećna, nisam ti zahvalna!
Pomalo se brinem zbog tišine.
Tražim te po tuđim zalutalim osmesima. Jurim te po ranjivim slikama.
Rukama ludim još uvek stežem ovu poslednju šansu. Strah me da te...
Možda se ipak usudim da ti jednog dana kažem previše. Ili sve.
Pustim vino sa usana da poteče.
Nikome neću reći da samo znaš šta nećeš.
Došla je i ta noć.
Možemo ugasiti svetlo.
Možda uspem sakriti ljubav.
Privi mi se uz leđa-da osetim kako dišeš.
Kako moje srce kuca. Ono je hipnotisani zoološki vrt.
Upiši se dok sam popustljiva.
. . .
-Srećo, šal ponesi!
Beograd, 31.12.2008.