Dugorepa sova nastanjuje stare i nenarušene borealne šume, u neprekinutom pojasu od Švedske, preko Finske i Rusije na istok, a južnije se retko viđa, tek tu i tamo, u Karpatima i Dinaridima. Kupne, oble glave i prugastog perja, te zagonetnih, crnih očiju blagog pogleda, ova ptica se kod nas javlja u svežijim, brdsko-planinskim šumama, obično na osojima. Budući noćne ptice, ornitolozi sove najčešće otkrivaju osluškivanjem glasanja u vreme gnežđenja, ali se dugorepa od drugih razlikuje i po znatno ređem oglašavanju. Suvišno je reći, mnoge ciljane potrage za njom ostaju bez uspeha, i ja joj se svakako nisam usudio nadati se tog vrućeg avgustovskog dana podno Beljanice.
Rasprostranjenje dugorepe sove u Srbiji nedovoljno je poznato. O tome najbolje svedoči činjenica da se o minijaturnoj vojvođanskoj populaciji (3-4 para) zna mnogo više, nego o 60-80 parova na koliko se procenjuje populacija srednje Srbije. I neki od naših vodećih ornitologa godinama su obilazili Gornju Resavu, bezuspešno tragajući za ovom vrstom.
Dugorepa sova sedi na nedalekoj osunčanoj grani (pa je zbog toga na fotografiji sasvim pregorela, jer je aparat izmerio svetlo u senci), okreće glavu, posmatra me... dok joj konačno ne dosadim, pa odleće na malo dalju granu, odatle na drugu, da se konačno, nizom kratkih letova, izgubi iz vida.
Moja sova je mogla biti i ovogodišnji mladunac - što je bio moj utisak - koji se u ovo doba godine još zadržava u blizini gnezda; a moglo se raditi i o zakasnelom gnežđenju i roditelju koji svojim prisustvom tera uljeza. A od onog ornitologa koji ju je ovde tražio sam potom dobio e-mail: „bravo, konačno imamo dokaz da gnezdi i u ovom zaštićenom području".