Prazne priče i pune cijevi

Aleksandar T RSS / 22.10.2007. u 15:09


collage2.jpg

wolfgang-carl-paddy-miroslav-carlos

 

 

Postoje krajevi na koje nikad ne pomislite.

U skladu s tim ne planirajte otići tamo.

Krajevi i mjesta u koje dolazak civilizacije ne znači ništa i koji žive sami za sebe ma šta se dešavalo u okolini. Ako slučajno zabasate u takav kraj veoma brzo zapazite da je priroda netaknuta, vazduh čist i da je voda dobra. Najčešće tu i nema ničeg drugog osim nabrojanog. Uslikate se i odete.

Ako vas neko nepitanog pošalje na takvo mjesto na neko vrijeme ubrzo se iznenadite svim čim se već možete iznenaditi. Dosadno vam je pa se prihvatite pisanja, nečeg što će kada odete, ako bude sreće, neko objaviti kao knjigu. O Bosni recimo....

U mnoštvu takvih knjiga pisanih o Bosni, najinteresantnije su one pisane perom u rukama "stranih" vlastrodržaca o ovo malo nesrećne i blesave zemlje. Pošto je Bosna najmanje kroz istoriju odlučivala sama o sebi, autora ovih pisanija bilo je mnogo, od svuda i svakakvih: vojnika, lutalica, oficira, ambasadora i opunomoćenika zajednica i država, velikih i malih. Zavirimo za ovaj put u samo nama savremen period i nama znane autore....Obavezne!

Teme urađenih štiva su obično izgovori pisani visokoumnim jezikom i patetičnim žalom za nedostatkom vremena za još koji eksperiment nad odavno izeksperimentisanim narodom. Nasmijana slika na koricama knjiga sa potpisom - narodu Bosne I Hercegovine- a u posebnoj zahvalnici nađe se prostor za kuvara, ćuku, baštovana, žensko osoblje u misiji i sve koji su svojim radom doprinjeli da život u Bosni odlazećeg bude što prijatniji. Detalji koji skreću pažnju u knjizi dotiču se susreta sa najvećim brojem domaćih kreatora ludila u kom se nalazimo. Najinteresantniji nisu ni ukori niti prijetnje, pozivi na odgovornost onima koje smo izabrali, a oni ih opet kudili i smjenjivali. Detalji kada su provodili vlast i ovlašćenja. Naprotiv. Odlazeći pisac, od nas izabrane, u pisaniju predstavlja kao svoje poznanike, čudne i neodgovorne doduše, ali ipak ljude, sklone druženju uz pjesmu i šalu, kapljicu i šah. Razgovori puni osmjeha i obrta, ljutnje koje je brzo nestajala, gužvanja karata i crtanja granica, pisanja zakona uz viski i na francuski način pripremljene jastoge. Dogodovštine koje su umjesto kao skeč bile servirane kao direktni pogodak u nečije sudbine. Nađe se zabilježen i poziv od kuće u kome mu se potomstvo žali na svakodnevne probleme u školi, proliv ili prehladu, prvu ljubav. Kada je već blizu trenutak završetka pisanija i trenutak pred polazak kući dođe i vrijeme da poruče da su mladi budućnost ove zemlje. Da se zna.

A unazad deset godina mladi ove napaćene zemlje imaju priliku isključivo da učestvuju u gotovim rješenjima, kreiranim i ponuđenim od "predstavnikovih" vršnjaka i drugara iz knjige. Godinama unazad mlade ove zemlje svakodnevno zaskaču razni smutljivci skriveni u dubokoj, toploj pozadini nekad političkih, drugi put ratnih frontova, te prosto i neometano produžuju tragediju odrastanja i sazrijevanja jedne, to već slobodno možemo reći, zauvijek izgubljene generacije.

Razni Bobani, Radovani, Alije, te njihovi sadašnji nasljednici nisu im ponudli ništa do praznih priča i punih cijevi za neke nove obračune u kojima bi oni opet uživali onanišući tuđim životima i sudbinama. Izmrcvareni statiranjem u horor ostvarenjima u čije kadrove godinama ulaze nepitani, izgubili su odavno želju za glavnim ulogama u nekim ljepšim filmovima. A autori knjiga sa početka teksta sa režiserima našeg horora bili su u svakodnevnom, radnom kontaktu.
Savršeni i veoma dobro plaćeni asistenti, rekli bismo.
Na kraju Visoki predstavnici odlaze prilično nezainteresovani za dalju budućnost ostvarenja, za završnu montažu materijala. Dovoljno je, pomisliće, da su napisali knjigu o snimanju, a od naših režisera su već sa početka preuzeli najefikasniji recept za dugovječnost- neodgovornost.
Što i ne bi bilo tako strašno da nisu prepustili završetak našeg filma slučaju, a svoju viziju zadali kao obaveznu lektiru. Najtajanstvanije i mračne enigme nisu ni pokušali riješiti i pitanje je kako se priča završava. A na nama je da je doživimo. Na žalost ili na sreću?!
Neodgovorena pitanja i tajanstvenost sami sebi prave scenario, prave mit. Scenario koji na ovim prostorima u prvi plan stavlja jame koje unuci balija, četnika i ustaša dopunjavaju ljudskim životima mnogo revnosije i žešće nego su to njihovi djedovi i babe radili u prvim djelovima priče.

I zato, ako vas put nekada nanese u Bosnu i Hercegovinu, na koju nikada prije niste pomislili, prije nego što vam bude dosadno i počnete pisati knjigu, nagledajte se ove prirode, napijte se čiste vode iz rijeka i nadišite se savršenog vazduha. Ovdje ničeg drugog ni nema. Ali ako ne znate šta ćete u vašem pisanju sa ljudima koji ovdje žive, molimo vas, nemojte priču ni počinjati!
Ne toliko zbog stanja i kasnije prođe vašeg ostvarenja na bioskopskim blagajnama, koliko zbog gotovo pa sigurno značajno manjeg broja statista u sledećem filmu o nama.

 

Aleksandar Trifunovic



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ana Elhelweh Ana Elhelweh 20:30 22.10.2007

Prazne price i novci

Podsetili ste me na putnike namernike iz razvijenih zemalja na daleki istok i njihovim odusevljenjima sta se sve moze dobiti za 1$, 10$, 100$... Nikakvi sunce, plaze, priroda, istrazivanje i upoznavanje lokalnog zivota ne ispune neke ljude, kao kako ih je neko, masirao, sluzio, mahao palminim listom i nosio maltene na rukama za jako male pare. Skoro kao neki moderni robovlasnicki hedonizam. U njihovim ocima verovatno je svaka ta zemlja predivna i nezaboravno su se proveli, a domacini su jako prijatni i veseli.
Mene je tamo skoro pa hvatala "mukica" u stomaku od tih razlika... Doduse, kao mala sam, kad me majka jednom godisnje posalje na pijacu, donosila izbusene ugruvane jabuke kupljene od najsirotije i najmirnije bakice, koja ih verovatno ni ne gaji, vec ih je negde skupila da uzme koji dinar. A na majcino "imam li oci" sam objasnjavala kakvi su bili, jadni, i kako sam morala od njih da uzmem i sve cu pojesti, naravno :)

Ili onaj fotograf sto je slikao iscrpljeno, pregladnelo dete u pustinji, na desetak metara od ptice grabljivice, pa odsetao sa mesta dogadjaja. Dodje, vidi, uslika za karijeru, prodje, ali ne dozivi stvarnu situaciju. Mozda tako i ti pisci.
Aleksandar T Aleksandar T 20:39 22.10.2007

Re: Prazne price i novci

Hvala na ovom izuzetnom zapazanju.
Desilo mi se onomad da me je pozvao predstavnik jedne medjunarodne organizacije sa molbom da mu obezbjedim interesantnu pricu iz rata za dokumentarni film. Naglasio je da ako je priča, citiram, "krvavija" nosi veći honorar.
Nažalost, većinom smo sami izabrali da budemo dio tih tuđih priča.
ruza26 ruza26 12:54 23.10.2007

Re: Prazne price i novci

Desilo mi se onomad da me je pozvao predstavnik jedne medjunarodne organizacije sa molbom da mu obezbjedim interesantnu pricu iz rata za dokumentarni film. Naglasio je da ako je priča, citiram, "krvavija" nosi veći honorar.

.. ko u "Arminu", filmu O. Svilicica, inace hrvatskom kandidatu za Oskara...
makondo makondo 20:50 22.10.2007

Dani konzula

Jel to dani konzula i dalje teku? Jel su sad na red dosli memoari i reminenscije?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana