Ljudi ima baš puno na ovom svetu. To je veoma važno shvatiti. Iako se svi gađaju milijardama i svi to kao znaju, u njihovom ponašanju ili rečima ne vidi se da je tako. Izbor jednog partnera, u logičko-formalnom smislu, to pokazuje. Izborom jednog partnera na neki način odričemo se svih drugih, a to nije lepo prema svim drugim, a nije lepo ni prema nama samima. Uskraćivanjem sebe svim drugima rad na nama samima događa se pod lupom partnera i njegov uticaj, ili makar uticaj njegovog prisustva, neizbežan je, a kad je jedan, nedovoljan je.
Verujem da bi u idealnoj situaciji, kada od najmlađih dana ne bismo bili opterećeni svim čime možemo biti, i jesmo, nikom ne bi padalo na pamet da ima jednog, i samo jednog partnera, tokom decenija svog života. Naše nesigurnosti od najranijih dana, loša iskustva tokom rane mladosti, neispunjene želje, česte neželjene samoće i slično, utiču na to da sa jednim po jednim pokušavamo da ostvarimo vezu koja će da traje, a da sve ono prestane, sve dok nam to konačno ne pođe za rukom. Olupani svim i svačim, tražimo nekog ko će nam olupanim oprostiti gestove i lica kad pokazujemo nezrelost, bes, strah, navike, želju za seksom, pitanja u sebi, i svaku drugu nesigurnost, i sa kim ćemo ih se otarasiti, ili se s njima saživeti, u sigurnosti, veze jelte.
Mi sada imamo oko trideset, širom sveta. Družimo se sa više godina mlađim i starijim. I šta je zajedničko? Nikome od nas ne pada na pamet da mesece provodi ili da živi s nekim, naročito ne sa vršnjakinjama ili približnim po godinama, ili starijima. Zašto?
Zato što nismo do sad. Zato što ih upoznajemo (ako već do sad nismo) pošto smo završili fakultete (ili s njima), radimo poslove koje smo hteli (kad već moramo raditi), imamo dovoljno novca da živimo sasvim pristojno, sami, skontali smo gde se šta od onog što nam sada treba može naći, i kako ga dobiti, zato što živimo sami i neometani, zato što smo se navikli jesti a da nije lonac u kući, navikli smo sami kupovati svoje gaće i čarape i majice koje nije obavezno peglati, i posteljine, i uključivati raznorazne mašine, i, valjda najvažnije... zato što smo sve oluje duše, sve neostvarene ljubavi i gola tela iz mladosti, sve želje, sve motive, sve što nas je pokretalo da preživimo posne i gladne godine, sve smo morali rešiti, izmisliti, preboleti, zaobići, preživeti... sami.
Njih nije bilo tu. Čekale su da postanemo ovo što smo sada. Sada, kada smo postali, one nam više ne trebaju. Trebaju nam, ali samo za jednu stvar, i samo ponekad. Samo za jedan dan, ponekad, za šetnju, za izlazak, za predstavu veze s vremena na vreme, kao neko je tu, i lepo ti je, i ti si njemu lep, ali da se zna kraj, da postoji neka zavesa, a ne da se glupira u beskonačnost. Može sutra repriza, ili od sledeće sezone, ali sad je vreme kućama, i glumac je umoran, želi da skine šminku, da malo ostane sam, da pije u kafeu pozorišta sa onima s kojima je rastao i radio probe. Alplauz leve publike za osmeh tih za stolom, ništavan je.
Čim sve zađe u neke dublje priče povlačimo se. Njihove dubine kasne i deceniju za našim, pa nam je malo dosadno. Suviše je vremena, i svega, u nama, potrošeno, da postanemo oni na kojima se i vidi ono u njima skriveno, da bismo se, tek tako, na dugo, dali prvoj koja naiđe, usput.
Nazovite nas besnim, ovakvim i onakvim, ali, dešava se da sretnemo neku koju smo tih godina ignorisali. Sada je i ona nešto naučila, obrazovala se, zaposlila se i samostalna je, bila voljena, željena, ne nosi frizure i garderobu sa kojima je samo ona srećna, okretali su se za njom ovih poslednjih godina kada nam je nestala iz vida, pogled joj je oštriji, hod sigurniji, lice strogo kontrolisanih crta pa samo u očima možeš da vidiš šta misli i oseća. Sada se pojavljuje nova, jača, ponosnija, bistrija, brža i stvarnija od svih oko nje, jer, kao i mi, odrastala je i borila se sama, i, dok smo mi bar imali oko sebe jedni druge, teška pijanstva i drugo sve, ona je imala jednu, dve, ili nikoga. Sada se mi ne ljutimo kada nas odbija, ima prava. Nije besna. Sve treba da se plati, ako želimo da se nešto nekad menja. A i nije kao da bismo se i s njom skrasili. A nije kao da bi i ona to obavezno htela.
Danas smo onakvi kakvi smo mogli biti od malena da nas nisu sekle besparice, gluposti, laži, predgrađa, zablude, loši učitelji, strahovi, one... Dok se to dešavalo, bile su nam potrebne. Danas smo onakvi kakvi smo oduvek i bili, ali smo to mogli znati samo jedni o drugima, one to nisu mogle videti. A one su iste. Iste.
Danas hoće da ih volimo. Danas smo im surovi kad kažemo da ih volimo, ali da volimo i toliko drugih, i toliko drugog. Danas nemamo dušu kada im kažemo da nam nije jasno što neće taj jedan dan, jer, biće lepo. Njima treba nešto više. Ne više u nama, već više od nas, njima. Šta je to više? Ništa posebno: naše vreme i to je sve. Ne treba im baš naša vernost, jer, u nju su, kao, sigurne ako nam stalno sede za vratom. Ne treba im naš novac, imaju ga i same.
Ne treba im naša veselost, duhovitost, naše priče, jer, da im to treba sedele bi pored nas i uživale u njima, u nama, i u onim večerima kada ćemo kući otići sa drugim, ili nas puštale da se njima ispunimo tamo negde, pa da se vratimo i njima da sijamo. Ma imaju sve što i mi imamo, i onda je zaista, ali zaista teško, razumeti, zašto su spremne da nam daju svoje vreme? Nama ono ne treba. Trebaju nam one s vremena na vreme, i to je sve. Čini nam se nemoguće, i ne želimo da mislimo tako o njima, da im treba sigurnost il šta već. Koještarije, u tridesetoj.
Naravno da postoji mogućnost da se nekad desi bla bla bla, ali, i to je opet ako se ignoriše ono sa početka: ljudi ima baš puno na ovom svetu. Sve što se desi samo je deo drugih ograničenja, slučajnosti, i samo zato što se jednom desi, ne treba ignorisati kada se desi opet.
Sreo sam u životu nekoliko parova koji su svega ovoga svesni. Sa njima je prijatno sedeti, godinama. Oni su imali sreću, ili šta već, da u buri mlađih godina, usred ispita, nemanja para, velike želje za telima, nalete jedni na druge, i tu ostanu. Da se, eto, tad, nije dogodilo, ne bi bilo razloga da se dogodi nekad kasnije, kada već sve to prođe. Njima je daleko lakše da ignorišu kada se dogodi opet.
Naše vršnjakinje su poražavajuće često za nešto ozbiljnije. Pod ozbiljnije misle na vreme. Mi pod ozbiljnijim mislimo na intezitet, u svakom smislu. Vreme i intezitet su obrnutoproporcionalni u istom događaju, u istoj rečenici.
I, naravno, onda nas proglašavaju nezrelim, prebacuju nam to što volimo mlađe - što je poseban apsurd, jer, voleli smo i njih kada su bile tih godina i činilo se da će nešto od njih biti. Zar postoji problem razumeti našu veru u njih, da će od njih nešto biti, ljudi slobodni, i da, kada se to ne desi, niti za tim više ima nade, ne smatramo to formiranom ličnosti, nego prosto, istom kao svi? Izgleda da postoji, inače bi one nas volele dok smo se mi tražili.
One, zrele i pametne, imaju čitave definicije našeg ponašanja, koje uglavnom ne pominju u prvim danima, dok se priča ne povede, i ne osete se uz nas sigurne. Veoma često su ubeđene da ih čujemo prvi put, ili da su prvi put upućene lično nama, pa ćemo ih bolje shvatiti... Oh, ne ne ne, grešiš devojčice.
Sinoć je, na primer, jedna takva, doduše gastarbajterka, insistirala na razgovoru. Imala je običaj da kaže kako nisam u pravu posle svakog mog kratkog odgovora, i dva minuta tišine iza njega, i razmišljanja valjda. Ja sam za to vreme gledao u oči jedne, kao davno viđene, neverovatne, preko stola, i uživao u hladnom listu na mom listu, i mekoj šaci u šaci, pod stolom, treće.
Moš misliti: ona se ne slaže sa tim da je glupo uvek podrazumevati da ja treba da prilazim nekom i objašnjavam ko sam, dok ona gleda i sluša, jer, što ona ne bi objasnila meni, a ko si ti? Prvo je, na to, uskliknula: pa ti živiš u savremenom svetu! Kako god (a kako se to ne živi u savremenom svetu?! oksimoron). I opet tišina, i opet, peti put: ja mislim da nisi u pravu. Tad sam već sasvim grubo morao reći: ma uopšte me ne zanima šta ti misliš, ne bi li taj pakao od razgovora prestao. Dogodilo se čudo. Prestala je da misli ili bar da mi prepričava svoje misli. To je valjda zato što ne živi ovde. Za ove odavde nekada ni to ne vredi. Valjda time pokazuju kako su zrele, i spremne, na sve da odgovore.
Nesnošljive, što bi rekao K. Ne ćute tamo negde, ili pričaju, sa drugima, nego se kače i hoće da razgovaraju, sa nama. A onda se ne slažu. A snošaj je nemoguć. Ne sećam se kada sam pričao sa nekim likom a da se nisam slagao sa njim, toliko očigledno. One pričaju, uporno, o tačkama oko nas, gde su bile, gde bi želele ići, a sve je to za nas davno pređen put.
Ne postoji potreba za razgovorom sa njima. To je toliko očigledno da i mene ponekad iznervira, ozbiljno, kad neko insistira. Hej, porasli smo, olupani smo, prelomljeni, ponovo izidani, kalemljeni, sastavljeni, isklesani... Ako se sad ne slažemo koreni su mnogo dublji da bismo ih uspeli prevazići. Tačka.
Ne mogu ni da samo slušam jer ne postoji nijedna, ali ni najmanja šansa, da će reći, ne nešto što sa čim se ne slažem, ili nešto što će mi promeniti mišljenje, već ne postoji ni najmanja šansa da će reći nešto što nisam čuo, što ne znam, što nekad nisam i sam možda mislio, onda nešto novo naučio, pa prošao dalje. Ako ona ima, a ima, problem da mi ne veruje, a veruju mi, na primer, bez reči, pogledom, šankeri, matori i opaki, da me nemaju čemu naučiti, problem je onda samo njen.
Sve i da mi padne na pamet da, kao, pričam... ma... ne padne mi. A da mi se ne bi, još i to, dogodilo, klonim se njih.
apendix: negativan uticaj čvrste veze na karakter muškarca...