Prilikom ukazivanja na drastično kršenje ljudskih prava, građani odmahuju rukom govoreći da su i njihova prava ugrožena, navodeći nezaposlenost i niske penzije
Iako većina građana Srbije misli da se ljudska prava u Srbiji uglavnom poštuju, pre bi se moglo zaključiti da velika većina i ne zna koja su im prava i slobode zagarantovane. Vidljivo je i neznanje da, pored brojnih međunarodnih dokumenata koji obavezuju Srbiju, Ustav Srbije daje prilično detaljnu i iscrpnu listu ljudskih prava (i sloboda) oko koje nema nikakvog „pogađanja". Još češće se dešava da prilikom ukazivanja na drastično kršenje ljudskih prava građani odmahuju rukom govoreći da su i njihova prava ugrožena, navodeći najčešće nezaposlenost i niske penzije.Ovakvo shvatanje ljudskih prava iznova ukazuje na neznanje, ali i na opasnu nespremnost da se prihvati da su pravo na život, okupljanje, jednakost, privatnost i slično zagarantovani svakom građaninu ove zemlje. Pravo da imate penziju od 250 evra, umesto 230 evra nije osnovno ljudsko pravo, dok pravo na život, pravo da budete obavešteni o razlozima hapšenja ili da vam se sudi u razumnom roku jesu osnovna ljudska prava.
Predstavnici vlasti u Srbiji će veoma retko i nerado upotrebiti termin „povreda" ili „kršenje" ljudskih prava onda kada su pozvani da daju izjavu u vezi sa slučajem kada su prava i slobode povređeni. Poricanje odgovornosti države je najčešća reakcija. Čak i otvoreni akti nasilja, diskriminacije ili govora mržnje nailaze na blagu osudu uz poznato obećanje: „Založiću se da se počinioci pronađu i kazne". Onda kada su pozvani da se izjasne o stanju ljudskih prava, stiče se utisak da u Srbiji gotovo i da nema sistematskog kršenja ljudskih prava, već da se događaju samo pojedinačni (mali) incidenti.
Činjenica je da je Srbija od pada Miloševića napredovala u poštovanju ljudskih prava. To je vidljivo i u normativnom delu (zakoni) i u praktičnom (primena zakona). Nismo u grupi zemalja u kojima se ljudska prava krše kao što su Severna Koreja, Kuba, Iran ili Belorusija (od evropskih zemalja). Međutim, Srbija još nije dostigla nivo poštovanja ljudskih prava koji priliči jednoj zemlji koja je članica Saveta Evrope, organizacije koja okuplja zemlje Evrope u kojima postoji demokratija, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava, a čiji se sud (Evropski sud za ljudska prava) stara da se prava poštuju na isti način u svakoj od 47 država članica.
Iako većini zvuči prihvatljivo ideja da je Srbija u „zlatnoj sredini" kada se radi o poštovanju ljudskih prava, brine činjenica da praksa u pojedinim oblastima sve više počinje da liči na praksu u Rusiji - napadi na branitelje ljudskih prava su sve češći, napadi neonacističkih i klerofašističkih organizacija su bez adekvatne reakcije policije, tužilaštva i sudova, dok teške povrede ljudskih prava u bliskoj prošlosti i dalje nisu rasvetljene (postupanje Rusije u Čečeniji, neodoljivo podseća na postupanje Srbije na Kosovu 90-tih).
Predstavnici vlasti u Srbiji zaboravljaju da Srbija ide ka EU, dok Rusija takvih planova nema, što se odražava i na očekivanja u domenu ljudskih prava.
Pravo na život
Kao članica Saveta Evrope ukinuli smo smrtnu kaznu, a abortus i eutanazija nisu teme koje su kontroverzne u javnosti. Iako postoji rašireno mišljenje da se pravo na život generalno poštuje, činjenica je da u Srbiji postoji veoma mnogo slučajeva u kojima niko nije odgovarao za kršenje prava na život. Da nije suđenja u Hagu i pred Većem za ratne zločine, ovakvih slučajeva bi bilo mnogo više. Prva važna grupa slučajeva odnosi se na 90-te godine (otmica u Sjeverinu, ubistvo braće Bitići, nestale i ubijene osobe u kontekstu ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, slučaj radnika RTS tokom bombardovanja). Neki od ovih slučajeva iz 90-tih su delimično rasvetljeni, suđenja za ratne zločine (u kojima su se dešavale drastične i masovne povrede prava na život) i dalje traju, ali se čini sve kako bi se država učinila što manje odgovornom za ove zločine.
Sledi grupa slučajeva koji takođe nisu rasvetljeni (uopšte ili do kraja), a tiču se 90-tih: novinari Vujasinović, Ćuruvija, Ibarska magistrala, ali i slučaj Stambolić. Kažnjavanje samo neposrednih izvršilaca nije dovoljno, ali utvrđivanje ko su naredbodavci još uvek nije na dnevnom redu. Treća grupa slučajeva su oni koji su se desili proteklih devet godina: ubistvo novinara Pantića, pokušaj ubistva novinara Dejana Anastasijevića, ubistvo gardista u Topčideru, ubistvo Đorđa Zarića od strane pripadnika Interventne jedinice. Zajedničko za sve ove slučajeve je da je istraga veoma dugo „u toku" i da se „prikupljaju dokazi", a da pritisak javnosti nestaje već posle nekoliko dana. Četvrta grupa slučajeva tiče se nesavesnog lečenja, usled čega je dolazilo do smrti pacijenta (u poslednjih nekoliko godina slučajevi „Decedra", Ana Grahovac, Mila Andrić, Dušica Milojković). Poznat je slučaj lekara hitne pomoći koji je odbio da pošalje kola hitne pomoći i posle nekoliko poziva. On je samo otpušten, dok u prethodno navedenim slučajevima lekari dobijaju veoma blage zatvorske kazne od po nekoliko meseci.
Sloboda od torture
Pravo koje se najjednostavnije svodi na frazu da „niko ne sme da vas bije" se veoma sporo prihvata kao nešto što je država dužna da obezbedi. Prva grupa slučajeva torture su oni koji su „zaostali" iz 90-tih godina i gde postupci traju godinama, a počinioci su uglavnom na slobodi, a često i dalje rade u policiji, BIA, vojsci. U ovoj grupi slučajeva karakteristična je pripadnost žrtava određenoj etničkoj grupi (Bošnjaci, Albanci, Romi) ili političkoj partiji. Druga grupa slučajeva, čiji broj se drastično povećava poslednjih godina su takozvani „napadi privatnih lica". Iako građanima to često nije jasno, prema svih standardima UN i Saveta Evrope država je odgovorna za nesprečavanje i nekažnjavanje u slučajevima kada torturu/napade čine privatna lica/grupe lica. U Srbiji su to sve češće pripadnici klerofašističkih i neonacističkih grupa, ali i navijači i druge organizovane skupine. Slučajevi poput gej parade 2001. godine, česti napadi neonacista na Rome (neki od njih sa smrtnih ishodom) ili napadi na „neomiljene" političke partije i pojedince su postali uobičajeni. Meta ovih grupa su i novinari (najpoznatiji je slučaj fotoreportera B92), a napad na žandarma Nebojšu Trajkovića od strane navijača „Crvene zvezde" Uroša Mišića (osuđen na 10 godina) je jedan od retkih slučajeva brze i adekvatne reakcije pravosuđa (slučaj je okarakterisan kao pokušaj ubistva).
Treća grupa slučajeva se odnosi na nepromenjeni običaj policije da dokaze prikuplja iznuđivanjem dok je osumnjičeni priveden ili u pritvoru. Iako su zbog promene zakona, sužene mogućnosti za torturu tokom hapšenja i pritvora, Evropski komitet koji nadzire primenu odgovarajuće konvencije protiv torture i dalje pronalazi bejzbol palice i slične čudne „naprave" u prostorijama koje služe za saslušanje i privođenje. Iznuđivanje iskaza prethodi najčešće prikupljanju drugih dokaza i naročito se smatra da treba „pritegnuti" nekog ko već ima dosije. Saopštenja policije da je „uhapšeno lice od ranije poznato organima gonjenja" i mediji koji ne poštuju pretpostavku nevinosti, još više stvaraju atmosferu koja pogoduje iznuđivanju iskaza u policijskim stanicama. Većina žrtava ne prijavljuje slučajeve policiji, a mali broj prijavljuje organizacijama za ljudska prava. Zbog dužine postupka, mnoge žrtve žele da odustanu od gonjenja, dok policija i tužilaštvo retko pokreću postupke po službenoj dužnosti protiv pripadnika snaga bezbednosti.
U slučajevima kada su postupci pokrenuti, suđenja traju dugo, kazne su blage, a najčešće kažnjavanje policijaca je kroz disciplinski postupak. Kada žrtva prijavi zlostavljanje, uglavnom prolazi kroz ispitivanje interne kontrole koje veoma podseća na ubeđivanje da nije baš dobro sve videla i da sve što je napisano u izjavi nije tako kako je bilo. Žrtvi se ne veruje, dok na kraju policajci najčešće prolaze sa smanjenjem plate ili suspenzijom. Policija u svojim saopštenjima i dalje koristi eufemizam „prekoračenje u obavljanju službene dužnosti", odbijajući i na ovaj način da se ogradi od kršenja ljudskih prava.
Situacija u pritvorskim i zatvorskim ustanovama, kao i specijalnim ustanovama je daleko od očiju javnosti i rezultati nezavisnog monitoringa se često dočekuju sa nevericom. U izveštaju organizacije Mental Disability Rights International „Mučenje kao lečenje" detaljno je opisano stanje u ustanovama za decu sa posebnim potrebama. Umesto, prihvatanja preporuka i rada na promeni nečega što je tako decenijama, predstavnici vlasti ovaj izveštaj okarakterisali su kao pokušaj da se „potkopaju napori Srbije u vezi Kosova".
Zabrana ropstva i prinudnog rada
Najveći problem u vezi s poštovanjem ovog prava je trgovina ljudima i prinudna prostitucija. Iako povremena hapšenja stvaraju utisak da se na ovom polju dosta toga radi, činjenica je da trgovina i krijumčarenje ljudi zajedno s prinudnom prostitucijom i dalje opstaju u Srbiji bez dovoljne reakcije vlasti.
Pravo na slobodu i sigurnost
Iako većini građana sadržaj ovog prava nije jasan, ono se u suštini odnosi na čitav niz garancija koje svako od nas ima u trenutku lišenja slobode. Tu spadaju garancije da lišenje slobode mora biti u skladu sa postupkom propisanim zakonom, da se mora obavestiti o razlozima za lišenje slobode, da se u najkraćem roku izvodi pred sud, da ima pravo na žalbu na odluku o pritvoru, ali i odštetu u slučaju nezakonitog pritvora. Razlozi u kojima se neko može lišiti slobode su krajnje restriktivni i vreme mora biti najkraće moguće.
Jedna od najpoznatijih posledica poboljšanja zakona u ovom sferi je nemogućnost da vas policija „zadrži" do 24 h radi „utvrđivanja identiteta" ili mogućnost da imate advokata čak i na informativnom razgovoru u policiji.
Najveći broj povreda prava na slobodu i sigurnost tiče se ratnih zločina i teških povreda ljudskih prava tokom 90-tih godina. Do pada Miloševića, pritvor je često bio nezakonit ili je trajao mnogo duže nego što je određen (slučajevi kosovskih Albanaca u zatvorima u Srbiji), nezakonita lišenja slobode su često bila i masovna (prinudna mobilizacija izbeglica iz Hrvatske, slučajevi pripadnika pokreta „Otpor"), a ponekad samo uvod u masovne egzekucije (slučaj Sjeverin, slučajevi na Kosovu).
Posle 2000. godine, lišenja slobode su uglavnom bila zasnovana na zakonu i međunarodnim standardima, ali primeri nezakonite prakse i dalje postoje (na primer u rešenjima se često navodi neistinit trenutak hapšenja, što omogućava da pritvor duže traje i slično). Problem poštovanja ovog prava je bio naročito izražen za vreme akcija „Sablja" u toku koje je broj lišenja slobode drastično povećan, ali i vreme koje je osumnjičeni mogao da provede u pritvoru. Ovakva praksa je trajala do okončanja vanrednog stanja.
Sve u svemu, normativna poboljšanja su doprinela boljem poštovanju ovog prava u praksi, u odnosu na 90-te godine. Međutim, postupci za nezakonit pritvor tokom 90-tih i odštete žrtvama su i dalje problem (na primer slučaj Alije Halilovića koji je uhapšen od strane DB-a u junu 1993. i u pritvoru proveo 498 dana bez odluke o pritvoru, slučajevi Bošnjaka u Sandžaku zbog navodnog ilegalnog posedovanja oružja).
( objavljeno u vikend izdanju BORBE, nastavak naredne subote)