Znate li taj citat? Ja se od njega naježim. Tihom objašnjavaju da bi neko ionako spasio most da to nije pokušao on. Jeseni 1998. godine bilo mi je žao mene, kao načitanog, mladog, pametnog, talentovanog i to, da poginem, a još više mojih papira, dokaza, blaga, u sobi i na tavanu, kao, kad bi nešto palo na njih, pa izgoreli. Do prve bombe koja je zaista pala na Srbiju više mi ničega nije bilo žao. Do tad sam već bio nepopravljivi optimista kakav sam ostao i do danas.
A u međuvremenu sam čitao još. Onda negde, od scene iz Trilogije: Stevan artiljerac u pešadijskim rovovima nad Solunom, a na krevetu u ukopanom stanu leži neki vojnik, niži oficir, šta li, i čita knjigu, neku pametnu, ne sećam se detalja, e pa, od te strane, pa nadalje, mesecima, presložio sam stvari u glavi i dočekao, miran, bombe...
U oba slučaja, s početka i kraja XX veka, bilo nas je tu negde, milion gore-dole, računao sam, ali sada, nije postojala realna šansa da nas pobiju onoliko koliko tada, a tad su im pretekli neki sjajni likovi. Nek su na svakog takvog pobili deset takvih, opet ih je ostalo dovoljno da napišu toliko, i takvog, da ne stignemo pročitati, da nacrtaju toliko da nam se u sećanju pogubi. A to je samo Srbija! A gde je tu i ostatak sveta, da ne kažem Evrope?
Naposletku, Mladen je postao optimista. Lične tragedije su tragedije, i bole me, zaista, ali sada pričam o kulturnom i intelektualnom nasleđu čovečanstva. Od tada sam papire delio, gubio, prodavao, bacao pomalo, i nijednog mi nije žao. Mi smo jedna divna vrsta. I bez svih anonimnih, u mladosti pomrlih i u ratovima izginulih, i bez dela svih preživelih, dela srušenih i spaljenih, imamo bogatu riznicu čovečanstva. Uz to, nagrade za pronalaske, već tokom celog veka, dele ljudi sa različitih krajeva sveta, i to je lepo. Sve što neko od nas izmisli pripada mu samo deset, ili dvadeset godina, jer, shvatili smo i sami, dosetio bi se toga neko drugi. Nerviraju me samo autorska prava na knjige, što traju, valjda, večito: ko, i sa kojim pravom, zamišlja da je stil, ili lična nota, toliko nešto kosmički vredno, da se na njih ne gubi pravo? Motiva bi se ionako neko drugi dosetio, a i stilova ne može biti bogzna koliko, pa ono... glupo je to.
Frekventnost lepog i vrednog što izlazi iz nas, sve je češća, i ne treba da žalimo ni za čim starim. Verujem u ovo čvrsto. Radio sam na sajmovima antikviteta, obilazio i dodirivao prava mala blaga po buvljacima, i, vremenom, pomislio da nekako, od svega, ostane taman koliko treba: dinosaurusa, Egipta, srednjeg veka, stakla i secesije... Greota je, nije da nije, i boli kada prođem pored spaljene Biblioteke - o njoj ću misliti i jednom kada prođem pored Aleksandrije, ili Konstantinopolja, ali... Nismo pročitali, i ne znamo, ni ono što je preteklo, niti nas zanima, govoreći uopšteno, pa tim vatrama i pljačkama kao da smo štedeli sebe, jedni druge, kao braću, jer, ako ne znamo ovu šaku jada što je nas preživela, i naše boginje rata, kolike bismo tek neznalice bili pred brdima sačuvanog blaga?
Ama, ne žalim ni jedan papir, ni jedan kamen, vekova. Što je ostalo, dovoljno je, jer, pravo blago leži u nama, u našem DNK: Ako neću ja ti ćeš... Ako nećeš ti, neko će drugi. Vreme, papiri, izumi, kamenovi, jezik i stil, samo su sitnice, kao i ja i ti, i sve iz nas. Uvek će ih biti novih, od nas će uvek biti boljih. Vrsta koja ide napred je ono što ostaje, iza nas, i iza njih. Prosto, sve što smo do danas uradili, doživljavam delom kao skicu, kao etidu, kojima se spremamo za ono što tek treba da napravimo. I ne: da smo živi i zdravi, jer, ako ne budemo mi, biće neko drugi.
Ova vrsta ima svoj put i po njemu će ići. Pojedinci, Velika imena, samo su slučajnici.
Da nije bilo njih, bio bi neko drugi.
Ma ne, nisam danas pročitao da bismo još bili u mraku da nije bilo Tesle, nego sam bistrio ovih dana ovde neke blogove i osetio se spokojnim...