Necu vam reci ni cin ni broj ni jedinicu... ni odakle sam. Za nas niste culi i niko nije pisao
o nama, oni koji su nas videli, bila im je to poslednja slika pred ocima.
Pokusaacu da vam priblizim kako je to biti specijalac, daleko od ovih izdjikanih i izvakanih
kriminalaca koji su se krili pod znackom i grbom orla i koji su bili sramota za otadzbinu puneci
stupce novina svojim kao opasnim i bespotrebnim pojavljivanjem.
Pokusacu da vam opisem kako je to biti pravi patriota, kad vam je u glavi samo jedan cilj da
branite i zbog cega se upustate u ultimativnu avanturu obuke i zadataka zivotnog poziva, a to je miran
san mog deteta i njegova lepsa buducnost, kao i buducnost Majke Srbije. I nikoga drugoga... mi nismo
politicke marionete i iznad svega toga smo, ali ispod zakona, a zakon kojim se vodmo su mirni snovi.
Kako cuvena kaze- ja ne idem u boj po sili kojoj se suprotstavljam, vec svetinju koju branim...
Prosao sam sve moguce obuke koje su podrazumevale i kampove u inostranstvu koje su za to vreme vazile
za neprijateljske drzave... koja politicka farsa, samo kad se setim. Indijke i Libanke vaze za veoma
pozrtvovane ratnike, a u drugim zemljama se dopusta pustanje brade i kose, jer je njegova jedina obaveza
da polozi zivot. Da se vratimo...........
Prosao sam samo domaca ratista, ako se moze reci- samo. Mi nikad nismo bili placenici u inostranstvu
jer srce i zivot nema cenu.
U boga smo svi prestali da verujemo posle onoliko krvi i zla koje smo videli, a bili smo i sami krvavi
i preko lakata ali nikad bespotrebno i uvek u sluzbi dobrog. Hmm, kako to zvuci prosto cinicno- biti
krvav u sluzbi dobrog, ali je jednostavno tako. To nije bilo zlo, vec sto bi Ajnstajn rekao- odsustvo
dobrog. Mi nismo ubijali mi smo eliminiisali sto je velika razlika, kako?
Civil se ubija, a neprijatelj eliminise... civil treba da bude ne dodirljiv. Tj. trebao bi
ali su svi bili ogrezli u krv, svi sem nas. Nas kodeks casti je bio nas bog, a nosili smo krst na uniformi,
i zato niko nije ni cuo za nas, nismo imali gresku.
I sad se pitate kako to izgleda?
Sati i dani lezanja na snegu i kisi u rovovima, na suncu u dugim rukavima.... u prljavoj vodi zedni i
gladni. Iza neprijateljskih linija u mrklom mraku ne znajuci da li je to sum tvog ili njihovog.
Tada covek otkrije svoje sesto culo, u mraku, kada osetis svaki pokret i jedino u takvim situacijama ga
probudite, da li podsvesno, i prezivite.
Kao senke i utvare namazani ratnickim bojama znali smo u mraku da pridjemo toliko da buducem
pokojniku vidim znoj na celu, boju ociju, koja se ubrzo izbece toliko da vidim svoj odraz kao u ogledalu.
Bili smo humani i ispunjavali smo poslednje zelje u granicama "normalnosti situacije" i vremena kojeg imamo.
Nije bilo zarobljenika..... ostajala su samo tela i slobodna teritorija ili neko brdo, koje je bilo
strateski vazno; selo bez otpora sutrasnjoj vojsci. Nikad nismo gubili, ali nas je politika i zeleni sto
uvek vracao dva koraka u nazad.
Desavalo se da dobijemo dojavu o nekom selu kao najvecem "steku" droge na Balkanu, i ne bude jednog
ispaljenog metka, vratimo se sa svaki svojih hiljadu metaka. Laznjak.....
Obavljali smo poslove posle kojih su dolazile vama poznate jedinice da preuzmu cistu situaciju i malo
medijske paznje, a mi smo bili vec odavno u nasoj "jazbini".
U mirnodopskim uslovima se borimo protiv trgovine ljudima, drogom i oruzjem... sto se tice granica...
hmm, za nas vazi sengen, ako znate na sta mislim.
Ovako povrsno ispricano se cini da smo mi roboti ubice, bez trunke emocije i grize savesti. NE, pred
svaku misiju se gledamo kao poslednji put, i samo tad traje naboj emocija koje svako cuva u svojoj glavi.
Predposlednje misli o svojoj porodici, zato sto ce poslednja biti kad osetim vrelinu zrna..... i krecemo
hladne glave.
Nismo nedodirljivi, rezultat naseg uspeha je borba do poslednjeg, ali njihovog, a cena su desetine
krstova mojih pobratima na groblju i surove uspomene koje me prate.
Jer metak ne bira, metak ne pita.
PRICA JE RELATIVNO IZMISLJENA