Ne mislim da sam pevač, niti pisac. Ja sam samo glas, živi dnevnik
Leonard Koen je pesnik čežnje. Melanholična atmosfera koju nosi njegovo stvaralaštvo, bila to duboka poezija koju svako mora doživeti na sopstveni način ili muzika kojom dominira njegov promukli glas, prisutna je svetskim scenama i muzičkim krugovima preko četrdaset godina.
Devetog jula prošle godine bio sam jedan od 2.800 srećnika koji su uživali u večeri sa Leonardom Koenom na Montre džez festivalu.
Majstor je ušao pogureno, i vrlo retko se ispravljao tokom celog koncerta. Kao da se stidi da sa publikom podelu svoju čežnju. Pratio ga je dobro uvežban orkestar i tri gracije bogovskih glasova. Svaki instrument i svaki glas je imao svoje mesto. Svaka nota odzvanjala je sa razlogom.Pevao je sve što treba, i ono što znaju svi koji pamte muziku još od vremena kada je ona postojala, i ono što je poslednjih godina servirao kao svoj odgovor vremenu koje ga nije pregazilo.
Tonovi su preplaviili salu i ljuljali sve koji su imali sreće da budu tu. Ko god je znao reči nije prestajao da peva. Onome ko nije, bilo je dovoljno da zažmuri i da se prepusti; svakoga je nosio do beskonačnih daljina.
Sutra uveče, 19 dana pre svog sedamdeset petog rodjendana, konačno će i Beograd imati priliku da ugosti sada već legendarnog Leonarda Koena.
Ako koncert bude nalik prošlogodišnjem, imaću još jednu priliku da prisustvujem izuzetnom događaju koji će se odvijati po sledećem rasporedu:
Prvi deo
Hey That's No Way To Say Goodbye (sa koncerta u Montreu)
Drugi deo
Suzanne i Gypsy Wife (sa koncerta u Montreu)
A Thousand Kisses Deep (recitovano)
Prvi bis
Vratiće se verovatno
Ako budemo istrajni
Dakle, spremite ramena dragih osoba, setite se unapred svih onih koji zaslužuju da o njima mislite i za njima patite i nakon svih ovih godina i obezbedite dovoljno omiljenog pića za noć posle. Obavezno kupite najnoviji DVD (ako to već niste) da još jednom odahnete uz magiju majstora.
Ako malo uranite, vidimo se u bifeu na severu.
Milutin, Sektor 217, desno, red H, sedišta 1 i 2