Ljudsko oko prima svetlosne nadražaje iz vidnog polja koje obuhvata ugao od preko 90°. To znači da je oko zapravo vrh kupe čije se najudaljenije izvodnice na prečniku vidnog kruga u oku sklapaju pod uglom većim od 90°.
Međutim, mi nismo u stanju da precizno sagledamo svet u ovako širokom polju i zapravo u ovom vidnom krugu možemo uočiti samo pokret, promenu svetlosti i sl. Ali, postoje još dva nivoa sagledavanja: jedan je u vidnom polju sa uglom od oko 20° u kom možemo da sagledamo relativno jasno cele predmete, a drugi nivo je vidno polje kojim posmatramo detalje (npr. slova kad čitamo ili pege deklotea) i ono zahvata ugao od samo 2°.
Zbog ovako ograničenih mogućnosti našeg vida, da bismo bili u stanju da jasno sagledamo predmet u celini, nama je neophodno da se nalazimo na udaljenosti od najmanje tri dužine visine datog predmeta.
To znači da, ukoliko pred nama stoji flaša visine 30cm, mi bismo morali da je posmatramo sa najmanje 90cm udaljenosti da bismo mogli da je sagledamo u okviru vidnog polja od 20°. Takođe, ukoliko želimo jednim pogledom da obuhvatimo npr. kuću visine šest metara, morali bismo od nje biti udaljeni najmanje 18 metara. A ovo sve važi za idealan slučaj kada se naše oko nalazi u ravni polovine visine predmeta, tj. flaše ili kuće.
Da bismo sagledali odjednom celu osobu visoku 170cm potrebno je da od nje budemo udaljeni preko pet metara - pod uslovom da ona leži ili da sedimo na stolici dok ona stoji. U slučaju da stojimo dok posmatramo nekoga ko stoji, neophodno nam je udaljenje od najmanje šest njegovih visina (tj. nešto preko 10 metara). Ovo su sve zaista minimalne mere u kojima samo izvežbano oko posmatrača (crtača, geodeta, strelca i sl.) može pravilno da se snađe, dok je prosečnom čoveku neophodno i više od ovih udaljenosti.
I tako dolazimo do lošeg momenta...
Stanovi širom sveta u kojima žive milioni ljudi koji imaju ispunjene osnovne životne potrebe ne dopuštaju celokupni vizuelni doživljaj partnera. Koliko ljudi je živelo i umrlo kroz istoriju, živelo sa bračnim partnerom i po nekoliko decenija, a da nikada nije bilo u mogućnosti da sagleda svog životnog saputnika u celini, golog? Ovo, naravno i nažalost, važi i za daleko kraća poznanstva.
Milioni ljudi su doživljavali, i doživljavaju, jedni druge samo iz, takoreći poluptičje ili polužablje perspektive, sa udaljenosti od najviše četiri metra, pre nego što ovaj/ova, zamakne u kupatilo, pa i tada, sekunde su u pitanju, i stalni pokret, i najčešće samo leđa...
Ipak, naši stanovi su dovoljno veliki da bismo mogli da iskoristimo hodnik radi ovako jedne važne stvari, ali, ipak su nedovoljno veliki (manje od 10m čistog pravca), i uglavnom je neophodno da posmatrač sedi a posmatrani stoji.
Pokušavam da mi život ne prođe bez ovako lepih i važnih trenutaka...