Vreme je za dugu

supermiki RSS / 02.09.2009. u 22:37

Situacija je sledeća.

Posle napornog radnog dana, možete: A) doći domu svome, baciti aktovku u što dalji ugao sobe, po potrebi opsovati ili se rasplakati i kada izduvate nos, potopiti noge u lavor i upaliti TV. Neminovno je da ćete na istoj kutiji koju ste upalili da vas oraspoloži, naići na dance session čike u skupom odelu sa mališanima koji prvi put (sa svojih 11god) kreću u školu. Naravno, pre samo par sati neki su iseljeni sa mesta gde su živeli i u rekordnom roku doseljeni na nova rodna tla. Diskriminacije? Naravno da nema.

Pod B) možete uraditi isto što i ja. Doći u stan, gde inače su me učili, trebaš napuniti baterije za sledeći dan i sve što te čeka i opustiti se. No, mene to što čeka, ne čeka ni časa. Zapravo leti. Svoje baterije mogu slobodno staviti na off.

Prozor u svet kaže sledeće - Povorka ponosa kreće sa Platoa. Dole se nastavljaju komentari. Kako sam vest update-ovala više puta u toku dana, otvorim komentare. Pored komentara podrške, ima i onih nebuloznih - "hajde prošetajte, pa da mi obični smrtnici nastavimo sa životom"; "smarate" i sl. Mislim da nikada nije kasno da se nešto novo čuje i nauči, pa ću tako pokušati obične smrtnike da upoznam sa nekim osnovnim stvarima. Kada je u pitanju nečiji život, nešto kroz šta prolazi svaki dan, grafite koje gleda na autobuskim stanicama, način na koji srce kuca kada se okrenete jer vam se čini da čujete korake koji trče ka vama, na nečiji život ne možete pljunuti rečju "smarate". Morate imati na umu da se radi o životu. Molim vas, nemojte se sami stavljati u grupice, kutijice i deliti se. Svi smo jednaki. Nema običnih i neobičnih. Tako da, sugrađani, i vi ste pozvani da slobodno prošetate sa nama, kako bismo posle svi slobodno nastavili sa našim životima.

Jedna od rečenica koju često čujem je zar nije malo rano za to? Društvo nije spremno... Možda je suviše kasno? To vam nije palo napamet? Ako je društvo spremno da toleriše gungulu mladih dvobojnih "vatrenih" koji blokiraju ulice grada mnogo češće, poslanike koji odlučuju o daljem razvoju nacije, Pink tv, mislim da ovo zaista nije toliko dramatično. Nemojte praviti od ovoga ni veću, ni manju paradu nego što jeste. Jednostavno, prihvatite. Samo jednom nemojte biti toliko nepoverljivi. 

Pre neki dan našla sam svoj leksikon iz osnovne škole. Sećate se toga? Jedna od tema bila je - imate li pitanje za vlasnika leksikona. Pitanje koje mi je zapalo za oko bilo je - da li si još uvek dečko? Slatko sam se nasmejala. To je rečenica od pre 15 godina, detinja, koja me je podsetila na ono što sam. To sam ja, takva sam bila i ostala. To je rečenica koja me je ohrabrila, jer ona sama je dovoljna da pobije sve intervjue, komentare, propagiranja, da je to što sam lezbejka, bolest. Mislim da shvatate šta hoću reći.

Pitanje je samo da li ćete mi verovati. 

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana