Na mestu gde se more spaja sa nebom, u nekom drugom vremenu, ziveo je covek.
On nije bio obican po svom opredeljenju kao ni kuca koju je podigao kada se
njegov brod nasukao na pusto ostrvo. To parce zemlje izniklo iz mora sa koga
je rukom mogao da hvata oblake, postalo je njegov novi dom. Iskoristio je
olupinu broda i od nje izgradio svoje skloniste.
S obzirom da na ostrvu nije raslo nista cime bi se prehranjivao, u
pocetku je ziveo od planktona. Covek nije bio svestan zasto to radi, ali
guran instiktom, svako je jutro zahvatao dovoljnu kolicinu vode u kojoj su
plivali planktoni. Kasnije je naucio da rukama hvata ribu koju bi jeo tek
kada bi se dovoljno osusila na suncu.
Ostrvo su cesto prolazile oluje i covek je bio iznenadjen cinjenicom da ga
ni jedna od njih nije dotacinjala. Kao da je napravio pakt sa prirodom,
njegova kuca-brod je ostala netaknuta. Nije mu smetala samoca. Cak sta vise,
on je u samoci uzivao. Brod je bio prepun knjiga koje su volsebno ostale
citave posle brodoloma i coveku se cinilo da ce moci da ih cita do kraja
zivota. Posle dugog vremena provedenog na ostrvu, covek je izgubio pojam o
godisnjim dobima. Zaboravio je zime, jesen, prolece. Ziveo je u vecitom letu
i nije mu smetalo. Dan i noc pleli su cudnu mrezu od senki i svetla. Mreza
se spustala na vodu preko zlatnog jata riba koje su nocu, uz mesecevo
saveznistvo, svetlucale i priredjivale neverovatne vizuelne predstave. Dani
su prolazili, a da je covek jedino video cudnu igru senki sa kojima bi
ponekad pozeleo da vodi ljubav. Voleo ih je, a one su uzvracale. I covek se
budio srecan.
Jednom dok je sedeo na plazi i citao o Ibn Batutinom otkrivanju Kine,
iznenada i tiho, a da se nije osetio ni dasak vetra, nekakav kisobran je
doplovio do same ivice plaze. Isto tako tiho, kao da je zeleo da ne poremeti
ovaj neobican prizor, covek je posegnuo za drskom koja je virila iz mora. U trenutku dok ga je povlacio prema sebi, kisobran se otvorio povukavsi coveka sa sobom. Nije mogao da veruje svojim ocima; kisobran ga je vukao na gore.Leteo je sve vise i vise dok mu se ostrvo nije skoro izgubilo iz vida. Ispod covekovih nogu samo se nazirala sivkasta tacka koja je plovila morem.. Uplasivsi se da ce za uvek da se izgubi i vise nikada ne pronadje svoje ostrvo, covek je pokusao da zatvori kisobran. I dok je pritiskao metalni jezicak na drsci, a drugom rukom pokretao na dole deo koji je licio na pecurku njegove
novo otkrivene letilice, osetio je kako se polako spusta na zemlju. Nezno najneznije, kisobran mu je pomogao da sleti.
Od tog dana covek i kisobran su postali nerazdvojni i povremeno bi leteli
iznad ostrva i nekakvih drugih koje je covek otkrivao pri svakom novom
"kisoletu," kako je iz miloste nazivao ove dogadjaje. Covek je prestao da cita
knjige, zanemario je senke, a igra jutra i noci mu se cinila irelevantnom.
Sem kosobrana i letenja nista ga vise nije interesovalo. Sunce se od
ljubomore bacalo u vodu.
Covek je voleo svoj kisobran.
Jednom prilikom kisobran je odveo coveka dalje nego ikada pre toga. Leteo
je, leteo i leteo, dok se more nije izgubilo. Malo se uplasivsi,
covek je polako poceo da povlaci kisobran na dole i da pritiska onaj metalni
jezicak. Nista se nije dogodilo. Kisobran je nastavio da leti. Leteo je
covek iznad krosnji crvenog i oranz drveca, nekakvih sarenih livada koje su
ga potsetile na prostirke iz drugog zivota. Boje, razne boje asocirale su ga na
proslost. Setio se suma, reka i svega sto je iza sebe ostavio. Kao da je razumeo, kisobran je napravio zaokret od triristasezdeset
stepeni i coveku se zavrtelo u glavi.
Konacno, pod nogama mu se ukazala siva tacka koja je plovila morem. Polako,
najtise sto moze, kisobran je spustio coveka na njegovo ostrvo.
Onda je covek postao nemiran. Dugo nije hteo da otvori kisobran bojeci se da
ne ode jos dalje, tamo odakle ne bi bilo povratka. Opet je pozeleo da vodi
ljubav sa senkama. Dolazile su jedna, po jedna u njegovu kucu brod.Prekrivale su ga nevidljivim poljupcima i svojim tamno plavim, kao more
osvetljeno mesecom, telima. Zamisljao je covek da ih voli, da prodire kroz
tajne njihove tame, ali se ujutru vise nije budio srecan. Jutra su bila
ispunjena neobicnim mirisima koje je poceo da priziva u secanje, bojama
polja i neobicno jarkih krosnji koje je video pod svojim nogama.
‘Necu, ne mogu, nisam u stanju da budem sam. Senke su cutljive. Svetlo je
jarko i ne odgovara. Cak me i oluje zaobilaze. Moram, moram.......”
Jednog jutra covek je ustao, pogledao jos jedanput svoje knjige, doruckovao
susenu ribu, izasao na trem svog nasukanog broda i poslednji put prosetao po
plazi.
“Zbogom Senke, necu da vas budim. Zbogom Sunce, nema razloga za
ljubomoru, jer cu uvek da te vidim gde god da sam. Zbogom brode koji si mi bio kuca.”
Onda je covek uzeo kisobran i crvena kao krv pecurka ga je povela tamo
odakle se vise nije moglo nazad. Prolazio je kroz meke oblake dok njegovo
ostrvo nije postalo tacka, pa tackica koja je nestala u moru. Onda se i more
izgubilo.
Izgubio se i covek.