Povikase mladi:
"Misevi nam pojedose svu hranu !
Moramo ih se resiti.
Da ih ubijamo ne mozemo,
odnecemo ih negde na konjima...
Daleko daleko, daleko..."
Starci im se podsmevaju:
"Vratice se oni,
uvek se misevi vracaju".
Upisavaju se od smeha.
"Kako znate ?" - zapomazu mladi.
"Pa, zar nisu svi misevi naizgled isti",
mudruju. "Obelezicemo ih
drecavom crvenom tackom.
Nacrtacemo im
je na ledjima."
Pohvatase mladi sve miseve.
Obelezise ih, svakog sa po tackom.
Drecavo crvenom. Na ledjima.
I stavise ih u dzak.
Dugo, dugo su jahali mladi,
i negde tamo, posle mnogo brda i dolina,
pustise miseve iz dzaka, a kuci se vratise
brzo, brzo...
Prolaze dani.
Mladi zajebavaju starce:
"Miseva nema nigde !"
Tri nedelje prodjose tako,
a, onda, dok je na stolu bila
postavljena corba i meso,
spazismo pokret neki.
Tamo, u praznoj sobi.
Malih nogica pokret.
I sivi oblik, nekakav,
lagano popeo se na sto.
Vidimo drhtaj brcica i znamo da je
maleni mis osvojio veceru.
Uskoro cujemo mnogo ostrih zubica
sto grickaju. I drugi misevi su tu.
Mrsavi, slabasni, svi sivi.
Sa sjajnim okicama
crnim.
I drecavom crvenom tackom
na ledjima.
* Ovo je jedna tibetanska prica za decu. O smislu karme. Ovi misevi su nasa prosla dela kojih se ne mozemo otarasiti. Tek tako.
Ne znam zasto sam je bas sada preveo i ovde postavio.