Predratna lektira

Ratne priče sam čitao kao obavezan dio lektire u osnovnoj školi.
Čitava plejada pisaca je brinula o tome da dogodovštine partizana ne ostanu zaboravljene.
Pisac vas je, najčešće,  već na samom početku ubacivao u sred žestoke bitke u kojoj grupa partizana na naročito duhovit i dovitljiv način razbija omanji „švapski“ bataljon zahvaljujući svojoj natprosječnoj inteligenciji, superiornosti i fizičkoj pripremljenosti. Priča je bilo mnogo pa su se i vrlo brzo zaboravljale.
U mom slučaju pamćene su tačno onoliko koliko je bilo potrebno da bi se dobila ocjena iz lektire.
Ipak, najdublje u sjećanju su mi ostali opisi zadnjih trenutaka glavnih junaka.
Ti perfidni opisi, kasnije i ekranizovani u partizanskim filmovima, bili su gotovo mitološki, uključujući ambijent, likove i priču.
Priča je bila posebno moćna.
Naročito zgodan partizanski komandant dahtao je izdišući na rukama partizanke rumenih obraza, dok su okolo bespoštedno padale granate i fijukali metci.
Onda je počinjao...
Uvod je obično bio podsjećanje na trenutke u davnom djetinjstvu  i obuhvatao je opise dirljivih momenata iz tog perioda. Odjednom bi umirući komandant napravio spontani manevar da bi priču usmjerio na same početke borbe za slobodu, naglašavajući svoju očinsku brigu i daleke studiozne poglede u budućnost.
Pauze su trajale tek toliko da bi jedra partizanka mogla da mu navlaži usne maramicom.
Pred samo kraj je izražavao brigu za antidržavne elemente, izgradnju zemlje...
Onda je slijedila posljednja rečenica, posebno efektna a muzika se spontano pojačavala i prethodila bi borbenom pokliču.
U sljedećem kadru, koji traje nekih dvadesetak sekundi, svi glavni junaci u filmu, njih desetine, dobijaju istovremeno informaciju da je kilometrima udaljeni komandant poginuo. Sada zaključujem da je mlada partizanka vjerovatno istovremeno poslala cirkularnu SMS poruku svim drugarima iz jedinice.
I, to je već sami kraj, pašnjakom pod izmaglicom bi protrčao bijeli konj a partizani, većinom nenaoružani,  bi sinhronizovano sa tom scenom u šprintu zauzimali neku „čuku“ pod nagibom od 75% otjeravši neprijatelja koji je panično ostavljao svoje betonske bunkere na vrhu brda.
Ako ste sa školom išli u kino/biskop vjerovatno se sjećate da se tada kino salom prolamao aplauz praćen suzama i ponosom.
U tim filmovima, tim romanima i obaveznim lektirama varali su me obavezno dva puta.
Za ovo prvo mi je svejedno, ali za drugo...
Naime, na taktičkoj vježbi u vojsci tek iz šestog pokušaja smo uspjeli da na juriš osvojimo mnogo manju prepreku i nagib od one u opisanom filmu. Vjerovatno ne bi ni tada da se nije spuštao mrak i da nismo morali nazad u kasarnu.
A druga prevara je bio moj prvi kontakt sa smrću, sa pogibijom druga .
Za razliku od one na filmskom platnu koja je opisiva, koja nekako traje i ostavlja utisak, koja je, efektna, lirična, smrt u stvarnom ratu je brza i iznenadna, nesavršena, jednostavna i neprikladna sceni sa kraja filma.
To valjda i razlikuje život od ratnih romana i filmova jer u životu nema ponavljanja scena, nema repriza i ne znaš režisera nego ti je to život sam pa kakav ti god bio.
A i smrt dolazi iznenadno ne birajući ni povoljan momenat ni odgovarajući ambijent u kome će da se desi.
Ovo je moja ratna priča. Nesavršena je i jednostavna, istinita, a tako bih volio da je savršena, volio bih da je film ili roman.
...došao si kasno naveče. Tog dana si išao u Banjaluku.
„Zašto si došao ovako kasno“ – upitah te.
„ Nećeš vjerovati, gazdarica mi je izbacila stvari iz stana pa sam ih morao skupljati, ono što je od njih ostalo i što su komšije uspjele skupiti. Što je najcrnje i nju su kasnije istjerali iz stana“- kroz smijeh si rekao.
„ Stvarno uvala, pa šta ćeš sad za stan, šta ćeš sa fakultetom?“
„ Pravo da ti kažem i ne razmišljam. Vidiš da se ne zna ništa. Ne znam ni šta se sutra može desiti a kamo li šta ću sa fakultetom“
Od sutra te više nije bilo. Sutra si poginuo. Samo tako.