Dolazi obično sama. Ponešto i van nje utiče na njeno pojavljivanje. Zna da uzdrma, razveseli, dovede do suza, preokrene se u svoju suprotnost, da u svim pojavnim oblicima uznese do nebesa, da zadrži blesav osmejak.... Uglavnom je nismo svesni, jer da jesmo gde bi završili. Tinja čitavim bićem od malog nožnog prsta kroz krvotok, do ušiju i najisturenijeg čuperka na glavi i obrnuto. I nije samo svojstvena čovekolikom biću.
Ona se pronalazi u malim stvarima. Slažem se. Ipak, ona je „lepa samo dok se čeka“, čim izađe na videlo, postanemo svesni njenog uticaja, moći, razornosti, ona više nije to što jeste. Koliko smo puta iz čista mira osetili nešto, a ne znamo šta. Znamo samo da nam je to donelo prijatno uznemirenje, rastreslo unutrašnjost, manifestovalo se radosnim poklikom i da se čudesno prenosi na najbliže, pa onda one malo udaljenije. Kad nema ko da je prihvati, okrenemo se prostranstvima: ima li ko sličan?! Nema.
Najužasniji period druge polovine prošlog veka su poslednje njegove godine. Čovek koji je do tada normalno živeo, uzdao se u svojih deset prstiju i ličnu pamet, nije pretpostavljao da će se navlačiti prašine, dima iz topovskih cevi, zavlačiti po gudurama, šumama i gorama, a još manje da će doći u priliku da, kako bi odbranio svoj, ugrozi tuđi život. Miša je baratao cevima raznih profila od kada zna za sebe, ali vodoinstalaterskim. Jednog dana morao je da krene, nije znao ni on gde, sa drugom vrstom cevi.
„Darka, odoh!“
„Gde?!“
„Ne ostavlja ključ ispod otirača!“
„Šta lupetaš?!“
Mesec dana nije se javljao. Nije znala gde je. Nije znao niko! Da li je živ? Zašto li joj je rekao da ne ostavlja ključ ispod otirača? Mislila je da im je sreća okrenula leđa. Sve misli ispirala je suzama, tešeći decu, očekujući ga na ručak, večeru... raspremajući zajedničku postelju, spremajući je ujutro ... i tako danima kao da je on tu. Odlazeći na posao, po običaju, ostavljala je ključ ispod otirača, nadajući se da ga neće zateći kada se bude vratila. Ni jedna reč nije mogla da je uteši, ni jedno ohrabrenje - „pametan je on, zna da se čuva„ - da joj ulije veru u njegov povratak, u sreću, u nastavak normalnog života...Kada je saznala gde je, neizvesnost je osnažila. Mučilo je - „šta ako nekog ubije, pre nego što njega neko ubije„ - on na reč „deca„ zasuzi, zadrhti mu brada, razneži se - „ubiće nekog svoga„ – razmišljala je danima ne dolazeći do odgovora.
„Bio sam kod Miše. Pozdravlja tebe i decu i kaže da ne brinete. Još malo i dolazi kući.“
Nije ništa čula sem poslednje rečenice. Šta ako dođe drugačiji? Ako se otuđi, povuče u sebe, počne da pije... Nema nama sreće! Od svih zala da me to snađe?! Miša je bio majstor nad majstorima. Ulazio je u dušu vodovodnim i cevima za grejanje. Kupatila i centralna grejanja koja je on napravio odisala su drugačije, imala posebnu toplinu i ugodnost. To je moglo da izađe iz trezvene glave, mirnih prstiju, preciznih očiju, snažnog i vedrog duha. Pa, to mu i tamo koristi – mislila je uplašeno Darka slušajući razne priče sa ratišta.
Jednog dana nije bilo ključa ispod otirača. Skamenila se. Kako da se ponaša, šta da mu kaže... razmišljala je kao da nikada nisu prozborili ni jedne, a toliko je reči pripremila i za dobrodošlicu i za grdnju. „’’Bem ti ratove i ko ih izmisli!„
„Zašto mi reče, ne ostavljaj ključ ispod otirača?“
„Onako. Da neko slučajno ne podigne otirač i uđe u stan. Znaš kakva su vremena.“
„Sigurno?“
„O tome sam stalno mislio. Ti me ne posluša ?“
„Sigurno?!“- bila je uporna.
„Mislio sam, ako se ne vratim .... „
U tom trenutku briznuše muške i ženske suze, povukoše sve suzne kanale u okolini, kao da su vežbali mešovito horsko plakanje za ovaj dan. Na jednom mestu u istom trenu u vazduhu je mirisao očaj, radost, tuga, sreća, osmeh, ljutnja – emocionalni koktel smućkan nepoznatim tehnikama, sa tajnim dodacima, ali znanim „majstorima“ – u koje Miša, naravno, nije spadao. On je bio majstor svoga zanata i svoga života. O tome nedostajućem delu sreće, Miša i Dara ne pričaju, kažu da to vreme ne zaslužuje reč – „ne treba ga zaboraviti, ali ne treba sa njim ni mahati „. Nastaviće gde su stali, ako ne budu mogli nastaviti, oni će ispočetka, sve dok “ne osete da ništa ne osećaju.„ Sreća ionako dolazi kada ona hoće, mi treba da smo spremni, čisti, prirodni, gostoljubivi...
Njih dvoje su takvi. I dalje ostavljaju ključ ispod otirača. Ako sreća naiđe.