Prava ljubav se sastoji u tome da nekom biću, ili bićima, želimo dobro. Italijani imaju predivan izraz kad hoće da kažu «Volim te»: Ti voglio bene. To je ono što treba postići kod sebe na svim ljudskim planovima. (Margerita Jursenar)
U naslovu, Margerita je treća po redu, ali je u ovoj prilici veoma tačna ona engleska izreka «The last, but not the least». Svakako da ona nije manje važna od Isidore i Simone, jer sve one su na svoj način značajne. A opet, ja imam svoje razloge zbog kojih sam napravio baš takav redosled, a naročito zašto sam Simonu stavio pre Margerite, premda dobro znam da ima ljudi koji Margeritino sveukupno književno stvaralaštvo stavljaju iznad Simoninog, smatrajući je jednim od najvećih pisaca XX veka.
Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar, 1903-1987), francuska spisateljica belgijskog porekla, napisala je dvadesetak knjiga, ali je najpoznatija po svojim (metafizičko-istorijskim) romanima "Hadrijanovi memoari" i "Crna mena". Kombinujući veliku erudiciju sa osećanjem za klasičnu formu, njene romaneskne rekonstrukcije davnih vremena i ličnosti imaju veoma veliki broj čitalaca, širom sveta. Njen stil pisanja je suptilan, dubok, elegantan i tečan, pa se njena dela vrlo lako i sa zadovoljstvom čitaju.
Mada je najveći deo svog života provela van Francuske, Margeriti je bila pružena velika čast da postane članica Francuske akademije (L'Académie française). Bila je prva žena koja je postala članica te «institucije besmrtnika», osnovane davne 1635. godine, koja ima samo 40 članova, i koja važi za jednu od najprestižnijih nacionalnih akademija u svetu (Simona de Bovuar, recimo, nije imala šanse da postane član Francuske akademije, pored ostalog, i zbog svojeg - političkog angažmana). Sa svoje strane, Isidora je, takodje, bila prva žena redovna članica Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).
Slično Isidori, Margerita je rano izgubila majku, te je rasla i vaspitavana od/pored oca. Izgleda da je niko nije bio naučio, dok je bila dete, da shvati značaj gubitka majke, te je jednom ovako izjavila: «Moje detinjstvo je bilo bez majke, ali mi to odsustvo nije ni najmanje teško padalo. Niko mi u detinjstvu nikad nije pokazao sliku moje majke. Nikad je nisam videla sve dok nisam imala možda trideset pet godina. Prvi put sam otišla na njen grob kad mi je bilo pedeset pet godina. Moram da kažem da je moj otac bio veoma okružen ženama, tako da je bilo dosta osoba da mi vežu okovratnike od engleske čipke i da mi donesu bombone». A ovako je govorila o ocu: «Moj otac je radio tačno ono što je hteo, što je voleo da radi. Za ostalo je malo mario... Pošto sam ga oplakala kad je umro (imala sam dvadeset pet godina), priznajem da sam ga narednih gotovo trideset godina skoro zaboravila. To ga uostalom ne bi ni začudilo ni povredilo, jer mlado stvorenje mora da zaboravi i mora da živi. Tek sam mnogo kasnije u životu ponovo počela konstantno da mislim na oca».U životu i delu Margerite imamo slučaj kao kod skoro svih velikih pisaca i umetnika: dela im se ne mogu odvojiti od njihovog života. Romani Margeritini, čak i kada se odnose na davno prošla vremena, ne samo mereno vekovima («Crna mena» iz XVI veka) već mereno i milenijumima («Hadrijanovi memoari» iz II veka pre Hrista), sadrže mnogo autobiografskog. Toga je bila svesna sama Margerita, te je pisala: «Neminovno se nestabilna ravnoteža uspostavlja izmedju zanimanja koje osetimo prema čoveku i onog što ga osećamo prema njegovim knjigama. Prošlo je vreme kada se moglo uživati u «Hamletu» ne mareći mnogo o Šekspiru: nepristojna znatiželja za biografskim pikanterijama osobina je našega doba, potpirivana metodama štampe i masmedija u njihovom obraćanju publici koja sve manje i manje ume da čita».
Slično Isidori, volela je mnogo da putuje. Jednom je rekla: «Klonim se Francuza koji kažu da im je Francuska dovoljna, i Amerikanaca koji kažu da se jedino kod kuće dobro osećaju. Srećom, ta vrsta odumire, a zamenjuje je druga koja loše i na brzinu proputuje drugim zemljama sveta. Na putovanju, kao i u svemu, potrebne su protivrečne sposobnosti; zanos, stalna pažnja, izvesna lakoća».Slično Isidorinoj beskrajnoj intelektualnoj radoznalosti (a prilično suprotno Simoninoj egocentričnosti), Margerita je pokazivala veoma veliko zanimanje za druge narode i njihove jezike. Ne samo da je volela da mnogo putuje, već je prevodila, najpre samo sa engleskog jezika (Virdžinija Vulf, Henri Džejms i druge) ali i sa (modernog) grčkog, pa i japanskog.
Slično Isidori, napisala je više eseja o onima koje je volela, sa nadahnućem i ljubavlju. Tako je veoma volela Kavafija, prevodila ga je i divila mu se, ali je umela da bude i kritična (Kavafijevo delo još uvek liči na one mehane Bliskog istoka u koje odlaze samo muškarci). Pisala je o erotskim i mističnim temama (po šumi tumaraju devojke lude od svog tela), tantrizmu, zimskom solsticiju i prolećnom ekvinociju, vremenu kao velikom vajaru, kobnoj lakoći umiranja i slično, ali jedan od svakako najboljih je onaj o japanskom piscu Jukiju Mišimi, pod nazivom: «Mišima - ili Vizija praznine» (Mišimina toliko smišljeno pripremana smrt jedno je od njegovih dela; medjutim, film kakav je 'Patriotizam' i priča kakva je u opisu Isaovog samoubistva u 'Odbeglim konjima' bacaju zrake svetlosti na piščev kraj i delom ga objašnjavaju, dok ih autorova smrt u najboljem slučaju čini autentičnim ne objašnjavajući ih).
Od velikih pisaca s početka XX veka volela je Tomasa Mana (Kod T. Mana, za Hansa Kastorpa i za Gustava fon Ašenbaha aveti ljubavi su - slovenske aveti), a naročito Marsela Prusta. (Mislim da ću posebno pamtiti Marsela Prusta. Kod njega volim veliku tematsku konstrukciju, izvanredno zapažanje protoka vremena i promena koje on proizvodi kod ljudi, kao i senzibilitet koji ne liči ni na jedan drugi. Pročitala sam Prusta sedam ili osam puta... Za mog oca, Prust je bio pojam nerazumljivosti. Više je voleo Ruse, koje smo mi zajedno mnogo voleli. I Selmu Lagerlof, o kojoj sam kasnije napisala esej, a koju i dalje smatram genijalnim piscem).Više se bavila Tolstojem nego Dostojevskim.
Pred početak Drugog svetskog rata (1939) Margerita se preselila u SAD, živeći na ostrvcetu «Pusti bregovi» (Monts-Déserts), pored obale države Mejn (Maine), na kome je imala svoju kuću, sa nazivom «Malo zadovoljstvo» (Petite-Plaisance), sa velikim dvorištem i mnogo drveća. Tu je živela sa svojom prijateljicom i prevoditeljicom na engleski jezik, Grejsom Frik (Grace Frick ), preko četrdeset godina, sve do Grejsine smrti. I Margerita je umrla u kući na ostrvu, koja je danas muzej. Obe dame su kremirane, a njihovi pepeli sahranjeni na lokalnom groblju ostrva.«Hadrijanovi memoari» (Mémoires d'Hadrien) govore o životu i smrti rimskog imperatora Hadrijana. Pisani su u prvom licu, u obliku predsmrtnih pisama koja Hadrijan upućuje eventualnom nasledniku i usvojenom sinu, Marku Aureliju. On meditira o vojnim pobedama ali i porazima, o ljubavi za poeziju i muziku, za filozofiju: takodje, govori o svojoj strasti prema svom mladom grčkom miljeniku, prelepom Antinoju,
koji je iznenadno stradao, davljenjem u reci Nilu, pod neobjašnjivim okolnostima. Postoje indicije da je istorijski Hadrijan stvarno bio napisao svoju autobiografiju, ali da je ona izgubljena. Margareta je jednom rekla da je izabrala da piše o Hadrijanu, protagonisti njenog romana, delom zato što je "on živeo u vreme kada se više nije verovalo u Rimske bogove, a hrišćanstvo još nije bilo uspostavljeno". To ju je intrigiralo zato što je videla izvesne paralele sa posleratnim evropskim svetom kako ga je ona doživljavala. Mada je knjigu bila počela da piše još oko 1930. godine, kasnije je preradjivala kompletan materijal, te je knjiga objavljena tek 1951. godine. Odmah je doživela neverovatan uspeh (qui récolte un succès fulgurant), kako kod kritičara tako i kod čitalaca. Knjiga je u medjuvremenu postala moderno klasično delo koje predstavlja standard po kome se mere fiktivna osmišljavanja antičkog sveta. (Postoje planovi da do kraja ove, 2009. godine bude snimljen film po Margeritinoj knjizi, u kome će ulogu Hadrijana igrati glumac Danijel Krejg).«Crna mena» (L'œuvre au noir), govori o Zenonu, renesansnom čoveku, koji je proizvod Margeritine fascinacije sa okultnim. Taj njen protagonista Zenon je kombinacija Da Vinčija, Kopernika, Djordana Bruna i Paracelsusa, čovek koji putuje po mediteranskim zemljama u potrazi za istinom. Kao i u slučaju imperatora Hadrijana, doktor Zenon je, takodje, biseksualac. Po ovom romanu je 1988. godine snimljen film "Zenon iz Briža", u režiji Andrea Delvoa, sa glumcima Djan-Marijom Volonteom, Sami Frejom, Anom Karinom i drugima.
Želim da kratko pomenem još dve Margeritine knjige.
Mada u svetskoj literaturi ima relativno malo knjiga na temu incesta, Margareta je svoju «Anu, Soror» (Anna, Soror), o incestuoznoj ljubavi sestre i brata (Migela, mladog aristokrate i njegove sestre Ane, koji žive povučeno u dvorcu posle smrti njihove majke), napisala u priličnoj meri povodeći se za Tomasom Manom. U predgovoru za tu knjigu Margerita kaže: «‘Ana, Soror' je mladalačko djelo, ali od onih koja svom autoru ostaju bitna i draga do kraja života... Bliže našem vremenu, veoma lijepa novela Tomasa Mana, ‘Grešna krv', ističe dvije postavke česte u svim prikazivanjima incesta izmedju brata i sestre; jedna je savršeni sklad dvaju bića sjedinjenim pravom krvi; druga je skoro opojna primamljivost rušenja uobičajenih oblika ponašanja. Mladi brat i mlada sestra, Jevreji, izvanredne ljepote i prefinjeni, izdanci bogate jevrejske porodice iz Berlina pre 1935. godine, sjedinjuju se omamljeni Vagnerovom operom koja govori o incestuoznoj ljubavi Zigmunda i Ziglinde. Jevrejska Ziglinda je vjerena sa pruskim oficiom, protestantom, i prvo što je cinično izrekao ljubavnik poslije svršenog čina bilo je: ‘Izigrali smo tog goja (nevjernika)'». Naravno, Margerita je imala u vidu i Manovog «Izabranika» (Thomas Mann: Der Erwahlte), o incestu majke i sina.
U «Istočnjačkim pričama» (Nouvelles orientales), lociranim u Japanu, Kini, Indiji, ali i u Grčkoj i Srbiji, Margerita piše o našem Marku Kraljeviću, koga naziva «Srbinom bez straha» ividi ga kao brata japanskog princa Gendžija, iz XI veka, najslavnije ličnosti japanske književne istorije. (Marko Kralievitch, le Serbe sans peur qui sait trompait les Turcs et la mort aussi bien que les femmes, est frère du prince Genghi, sorti d'un roman japonais du XIe siècle, par l'égoïsme du séducteur aveugle à la passion vraie, comme l'amour sublime de sacrifice de la déesse Kâli, "nénphar de la perfection", à qui ses malheurs apprendront enfin l'inanité du désir ").
U jednom intervjuu, govoreći o pravoslavnoj religiji rekla je: «Moj otac je mnogo voleo slovenske pesme i odlazio je u rusku crkvu u Ulicu Dari u Parizu, jer je imao mnogo prijatelja Rusa. I ja sam vrlo rano osetila lepotu pravoslavne službe, njenih obreda, koje sam ponovo srela u Grčkoj, i mnogo kasnije, ali nezaboravno, na jednoj pravoslavnoj svečanosti u Sovjetskoj Rusiji. Medjutim, svi obredi su lepi. Volim obrede. Osnovi moje kulture su religijski, a moji čitaoci to uopšte ne znaju, ne vide...».
U svojim poznim godinama, a nakon Grejsine smrti, Margerita je imala romantičnu vezu sa jednim mladim muškarcem (njemu je 29. a njoj 75. godina). Bio je to američki fotograf Džeri Vilson (Jerry Wilson). Dogodilo se to po onoj poznatoj formuli - mlad obožavalac sanja da Margeritu lično sretne, a kada dodje do susreta on joj se svidi i ona ga uzima za - sekretara, te počinju da žive zajedno, u kući u kojoj je Margerita prethodno živela sa Grejsom Frik. Zajednički su izdali knjigu «Bluz i gospel» (Blues et Gospels), za koji je tekstove priredila i prevela Margerita a fotografije je uradio Džeri Vilson. Proveli su zajedno šest godina, koristeći to vreme da putuju oko sveta. Zapažene su njihove posete Japanu, Tajlandu, Grčkoj i nekim afričkim zemljama. Na jednom takvom putovanju, u Indiji, mladjani Džeri iznenadno umire od - side. Tako Margerita i njega nadživljavala i povlači se u svoju kuću na američkom ostrvu, gde će, godinu dana kasnije, i sama umreti.Na kraju, da kažem da mi neko može zameriti da pišem o trima fascinantnim ženama iz prilično daleke književne povesti, umesto da se bavim sadašnjim poznatim ženama-piscima, kao što su: Irkinja Sisilija Ahern (Cecelia Ahern, 1981-), Amerikanka indijskog porekla Džampa Lahiri (Jhumpa Lahiri, 1967-) ili prava Amerikanka-alapača Kendas Bušnel (Candace Bushnell, 1958-), autorica hita «Seks i grad». Ili kod nas Ljiljana Habjanovic-Djurović, Mirjana Bobić-Mojsilović, Anabela Basalo... Moj odgovor: možda, neki drugi put.
P. S. Evo malo trivijalnosti:
Kažu da je Isidora nekom prilikom rekla da bi se žene, generalno gledano, mogle podeliti na - kuvarice i sobarice. Kako ja to razumem, uz shvatanje da svakako postoje izuzeci, prve uživaju da spremaju i nude svojim najbližima, sebi i drugima najraznovrsnija jela, pretvarajući ih često u delicije. Rado razmenjuju kuhinjske recepte sa svojim posestrama, te municiozno čitaju i proučavaju «kuvare» iz svih krajeva sveta. S druge strane, njihova dnevna soba u kući uvek je u velikom neredu. Nije ih briga za to. Oblače se prilično staromodno, ne mare previše za lepe stvari (osim onoga što izlazi iz kuhinje), te lepotu smatraju efemernom. Veruju u istinitost izreke da «zdravlje ulazi na usta», odnosno da je zdravlje najvažnije na svetu i prvi preduslov za sreću. Druge, pak, nerado ulaze u kuhinuu, pomalo drsko smatrajući da «čovek jede da bi živeo, a ne živi da bi jeo», te da čovek ne sme unositi više hrane nego što je organizmu potrebno. Ali, one vole lepo uredjenu dnevnu sobu, da deluje u svako vreme kao «izložbeni prostor». Vole da stanuju u lepom stanu, u lepom kraju. Lepo se oblače.
A kako bi se mogle klasifikovati Simona i Margerita?
Simona, uslovno govoreći, nije bila ni kuvarica ni sobarica, već izuzetak. Rodjena Parižanka, iz strogog centra grada, najveći deo svog života provela je stanujući u pariskim hotelskim sobama (doduše, tada je u Parizu bio rasprostranjen običaj da «slobodni umetnici» žive po hotelskim sobicama). Ni na pamet Simoni nije padalo da, recimo, čita poznatu knjigu Sofije Loren «U kuhinju s ljubavlju» (Sophia Loren: In Cucina con Amore), jer nije volela da se bavi spremanjem hrane. Istovremeno, nije čeznula (a mogla je da sebi to priušti, da je htela) da ima svoju kuću i da uživa u njenom uredjenju i posedovanju. Svoje knjige pisala je u kafani, pretežno u kultnoj «Flori» (Café de Flore), u kojima je imala status redovnog posetioca. Bila je, zajedno sa Sartrom, i poklonica žestokih pića. Umnogome je bila, dakle, prava «kafanska žena».
Suprotno od Simone, Margerita je bila, opet uslovno govoreći, i kuvarica i sobarica. Živeći dugo u Americi, u kojoj nikada nisu čestito umeli hleba da naprave (Blogokoleginica Njanja de Manccini je nedavno nadahnuto pisala na tu temu), Margerita je obavezno lično mesila i pekla hleb, «na francuski način», a Francuzi znaju šta je dobar hleb. I bila je ponosna na svoje umeće. Ali, mora se pritom reći, mada je volela da lepo pojede, bila je pretežno vegetarijanka (i veliki borac za prava životinja, pa je poslužila kao uzor glumici Brižiti Bardo u njenim aktivnostima zaštite životinja). Rekla je: «Što se mene tiče, ja sam dvadeset pet posto vegeterijanka. Najglavniji izuzetak bi bila riba, koju jedem možda dva puta nedeljno da bih unela malo promena u svoju ishranu znajući, uostalom, da je riba u moru takvom kakvim smo ga mi učinili, takodje zatrovana. Ali, ni u kom slučaju ne zaboravljam agoniju ribe izvučene udicom ili njeno trzanje na palubi nekog čamca. Kao i Zenon, ne volim da 'varim agonije'. U svakom slučaju, što je manje moguće poletine, i to skoro isključivo u dane kada imamo goste, bez teletine, bez jagnjetine, bez svinjetine, osim u retkom prilikama kad, pored nekog puta, pojedem sendvič sa šunkom, i naravno, bez divljači i govedine, razume se». S druge strane, volela je da živi u lepoj kući, vili na obali mora (zapravo, na ostrvu) i da piše u svom kabinetu, okružena svojim mnogim knjigama i uspomenama sa dalekih putovanja. Uživala je, dakle, u lepoti svega onoga što su čovek i Bog (ili Priroda) stvorili.