Otvaram sanduče da proverim da li država potražuje još nešto od nas i da li me banka obaveštava na 15 strana šta sam sve potrošila i na koliko još načina mogu da se zadužim dok nas sve zajedno ne pokupe i ne odvedu u vavilonsko ropstvo. Nisam očekivala napad s leđa u vidu postarije, doterane, nepoznate gospođe.
- Jeste li vi iz ove zgrade? (Takvim tonom mi se poslednji put obratili verovatno još razredna u srednjoj.)
- Jesam, zašto pitate?
- Pa niste mi poznati, pa zato pitam!
(Pa i nisam neka celebrity, verovatno zato..)
- Da, živimo ovde, već šest-sedam godina. (Ma što ja to tebi pričam uopšte !?)
- A da, sad sam se setila. Ranije ste bili debeli pa vas nisam poznala!
!??#%&?!# (Da l' da joj kažem da se ni ja nje ne sećam jer bila mlađa, lepša...)
- Nisam gospođo, bila sam trudna!
Dok sam se pela uz stepenište razmiljala sam kako svašta sebi ljudi dozvoljavaju.
I kako me to nervira. Kao i poslovni saradnici i klijenti koje ne poznajem, a obraćaju mi se sa TI. I ljudi koji dolaze nenajavljeno ili misle da je OK najaviti se 15 minuta pre nego što vam zakucaju na vrata. I ljudi koji zvone na interfon random, pa ko im otvori. I oni što pogreše broj pa bez reči spsute slušalicu. I oni što zovu u devet ujutru. Ljudi lako prelaze crtu od ljubaznog ka familijarnom, od prijaznog ka nametljivom, od ljubopitljivog ka nepristojnom, od opuštenog ka neprijatnom... Ne smatram sebe preterano pažljivom osobom u komunikaciji.. pričljiva sam i opuštena, neretko psujem i "držim banku" u razgovorima, tvrdoglavo se raspravljam, ali negde, čini mi se da posedujem osećaj za pristojnu komunikaciju... I smeta mi zaista kad neko pređe crtu koju sam postavila ili koja se valjda podrazumeva u komunikaciji sa nepoznatim ljudima.
A možda mi je samo zasmetalo ono debela.. Da je rekla: -Ranije ste imali drugu boju kose pa vas nisam poznala, da li bi to bilo jednako neprijatno.. Verovatno, ne. Što će reći da nam kriterijum pristojnosti negde zavisi od lične sujete. Ili ne?