14. jul 2007. desna obala Crnog Timoka, Zaječar.
Ej, na leru sam već petnaest godina; od svoje dvadeset i pete; od kada sam prestao da se rakijam i počeo da gutam lekove; od mučnog razvoda i popijenih batina od mog dragog tasta.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Ej, u invalidskoj penziji svakodnevno iznova i iznova preispitujem sebe; vodim računa da ne radim mnogo; vodim računa da radim: ništa.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Ej, na svim izborima glasam za promene. Kada me poseti sin ja ga dobro posavetujem: ne pi' alkohol, ne puši, batali pljuge, u moje vreme bilo je drugo, ne veruj drugarima, niko ti ne misli dobro, svi bi da te zajebu, uči školu.
Sin me sve ređe posećuje.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Živim sa kevom. Šetam kera svake večeri. Čitam knjige o zdravom životu. Dok gledam televiziju gađam vazdušnom puškom limenke kokakole naslagane pred golim belim zidom ispod kandila i ikone Svete Trojice.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Rođena sestra me smatra problemom. Retko razgovaramo. Svako naše kafenisanje završi se svađom. Ona titra svoju decu i ima trip da sve drži pod kontrolom, a klinci je ne jebu ni pet posto, imaju svoj trip života.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Bio sam roker do bola. Bio sam talentovan bokser. Bio sam frajer do jaja. Bio sam pravi Apolon. Učesnik radnih akcija. Učesnik najžešćih tuča u Rokoteci. San svih umiljatih veštica...O, veštice suncokretnih polja, umiljata veštice moja; dođi; priđi; okusi koktel od krvi i znoja; pomiluj penis i reci da si moja, moja usnula java, moja poezija koja ne spava...Tucao sam ih ko lud. Uz svaku novu marnutu ploču cedila bi se druga mala... O, priđi mi u suton pre promuklih žaba; u vrtu sam cvet, a ti priđi poljupcem razapetim u let; priđi mi ko kolibri uvelom cvetu; moja umiljata veštice, veštice umiljata moja; o, ja mrtav letim nad ta, žuta suncokretna polja! Ej, bio sam, a sad? Živim u jebenoj provinciji jebene Srbije, koja je i sama provincija još jebenije Evrope i te jebene Evropske unije i to sve...znaš to. Gledam juče na teveu neki beogradski baja kenja o nekim tripovima i njegovim problemima u velegradu, a mislim se: ma boli te kurac, šta ja da kažem...beda bre. Od penzije ne mogu ni struju da platim bre...jedino što imam za te dijabole.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Ej, hiljade i hiljade godina je trebalo čoveku da provali da su raj i pakao jedno isto mesto, samo zavisi kako gledaš na stvari. Ja ih već godinama gledam kroz nišan. Hiljade godina je svareno kroz zube homo sapiensa i porođeno jakim grčem kroz rektum političara i vladara. Hiljade godina gmizali smo ka svetilištu, a onda se nekom skurčilo, ustao je i rekao: ej bre, bitno je da čovek nešto uradi za sebe, za sve mi se drugo bre jebe. Onda se okrenuo i otišao. E, i ja ću tako. Sve ću jednog dana da oteram u kurac: i bivšu ženu, i komšiju koji mi je zakrčio prilaz avliji ogromnim kamionom, i svu tu moju dragu rodbinu, i ovog nesposobnog premijera, i namrštenu kasirku u Maxi marketu, i tog malog dripca iz komšiluka navučenog na dop, i srednjoškolce što cugaju svake večeri na klupici u parku...ma sve bre; sve, sem mog sina. Njemu želim svu sreću.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Pre neki dan zove me Jasmina, inače moja bivša žena, kaže: traži mali kompjuter. Ma nemam bre. Odakle!?
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
I?, prodao sam ta drva što sam imao nametrena pred kućom. Dao klincu pare za komp, pitao ga: kako mu je devojka, rekao je: dobro, slažemo se...i ode; a meni i toplo i zima oko srca.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
"Kevo skuvaj kafu. U veliku šolju!"
Stiže mi juče račun za telefon. Ma jebote ko da sam Ameriku zvao. Ne pipam slušalicu a opet me muzu ovi iz pošte. Obogatiše se na moja leđa.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Ma, kažem sebi: Boško care učini nešto za sebe. I, evo: kupio sam mobilni od onog ciganina na pijaci; nema ekran u boji i to, ali radi. Evo, sad učim da kucam poruke. Šaljem ih sinu, sestrićima, zetu i sestri.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Juče šetam kera i priđe mi mlada doktorka, pita koje je rase moj ker? Ma šta znam koje je rase. Običan džukac, ko i ja. Mazi ga. Ljubi ga.
"Za dvaes evra je tvoj", kažem joj.
"Prodali biste ga za dvadeset evra?", čudi se.
"Dobro ajde za deset.", kažem joj.
"Prodali biste ga za toliko malo!? Pa zar vam ovo prelepo stvorenje baš ništa ne znači!?" A jeste lep. To priznajem. A da li mi nešto znači?...pa ne znam.
"Pa znači mi. Da ne moram da ga šetam ne bi ni izlazio iz kuće."
"Vi ste zaista čudan čovek.", rekla je i nastavila sa džogingom. Pogledom sam pratio kako se dva guza žvalave dok je ona uporno gazila sporim tempom ka suncu koje je bilo na zalasku.
"Uh jebote, od kad ja nisam kreso.", pomislio sam. Ker se iskenjao. Omirisao je svoje govno i potkopao travu prednjim šapama. Aha, razumem ga...to ti je sranje. Večeras idem negde na piće. Čovek mora da učini nešto za sebe.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Uveče sam otišao do tog kafića gde izlaze ljudi mojih godina. Gazda je moj bivši sparing partner. On me uvek ispoštuje. Rukuje se sa mnom. Pita kako sam i to je to. Ja onda sednem, popijem dva sokića. Ko statua odsedim dva sata u separeu. Prebrojim dva puta kusur da me slučajno ne zajebu konobari i odgegam se kući pred televizor. Uzmem vazdušnu i lečim živce.
Puf! Tras! Dijabola. Limenka.
Jednom mi je nestalo dijabola. Hteo sam da poludim. Morao sam da gutnem dve tabletice da bih se smirio.
Puf! Zaspao sam.
Prošlog leta došla tu u komšiluku Švabica sa prijateljicom. Nju, tu švabicu sam znao još iz detinjstva. Vatali smo se među šaškama te godine kada je otišla za Nemačku. Baš sam se bio zaljubio kad ono, puf, tras, bus pa Minhen. Nisam je video dvadeset i pet godina jebote! I šta će da mi kaže ona, kao:
" Gde si Bole. Ovo je Stefi, moja prijateljica iz Nunberga.", a ruku mi pruži istetovirana babuskera kojoj kurac iz očiju viri. Došla da se drnda na Balkanu.
"Ej, znaš", kaže Lola, "Štefi je malo usamljena ovde, treba joj muško društvo. Ja moram večeras do Beograda imam neka posla. Ma znaš...šta da ti pričam."
"Znam.", kažem.
"E, Bole, pa prošetaj je malo našim gradićem.", kaže.
"Ej, ker mi je bolestan moram da ga vodim kod veterinara. Vodi ti i nju za Beograd, tamo je sve lepše nego ovde. Naći će sigurno društvo."
I tako sam se izvukao iz zagrljaja babe iz švabije, ali, moram da priznam jako mi se svidela ta tetovaža na njenom vratu, taj tribal koji je gmizao uz njenu sasušenu šiju.
Odjurio sam doma. Seo na kauč naspram televizora i dugo tako sedeo u tišini prazan. Hiljadu godina je trebalo čoveku da shvati, ej, hiljadu godina!
Bitno je da čovek nešto uradi za sebe.
Uzeo sam kovertu gde sam čuvao sve te vizit karte koje su nekako našle put do mojih šaka, i tražio baš tu jednu sa fotografijom golog stomaka žene na kome je nacrtan nebo plav leptir; tražio sam baš tu jednu, vizitku tatoo salona, da bih istetovirao lik svog sina na grudima. Našao sam je i naprasno se unervozio. Uzeo sam vazdušnu pušku, pokušao da naciljam limenku, ali keva mi je očistila sobu. Nije bilo kole. Nišan sam ne razmišljajući podigao ka kandilu, i: bitno je da čovek učini nešto za sebe.
I to ti je to.
Jebeš Godoa. Jebeš parobrod za Las Vegas. Imaću lik svog sina uvek uza se.
Puf! Tras! Dijabola. Kandilo.
Ali, jebi ga, nisam imao više drva na prodaju, pa sam odustao od tetovaže. Bitno je da čovek...nešto lepo poželi za sebe.
I tako...
S vremena na vreme me spiče u glavu neke fiks ideje, što bi rekao moj zet, pa se kao iscimam da nešto uradim za sebe. A inače...inače ceo dan provedem sa vazdušnom puškom pred televizorom. Šta da ti pričam, na leru sam već petnaest godina; svake večeri šetam kera i svakog dana oko ručka nadam se da će sin da me pozove na moj novi mobilni, ili barem da pusti poruku; kako ono to zovu: es em es.
Puf! Tras! Dijabola. Mobilni.