Ljubav

Tajne srca

Vojislav Stojković RSS / 12.09.2009. u 18:13

 

             - Ime mi je Ilija, rekao sam. Ona nije odgovorila. Ili možda jeste? Moguće je i da ja nisam rekao ništa, iako sam hteo, a da je ona izgovorila svoje ime, koje nisam čuo. Ni sada nisam siguran, a pogotovo onda nisam bio. Ipak, danas znam bio je to neponovljiv trenutak, proviđenje, alef, nirvana ili jednostavnije rečeno: bila je to ljubav na prvi pogled.

             Tog dana, ne znam koliko je godina od tada prošlo, kao i danas, sa terase svoje kuće  posmatrao sam Zeleni trg. Ista je terasa, ista uluca, isti je trg, samo što je decembar i boje više nisu zelene.

             Bio je Đurđevdan, a Đurđevdan nije nigde tako zelen kao u mom kraju. Trubači... vriska dečurlije... odjeci pesme... pijani glasovi... smeh devojački...

             Razmišljao sam kako da provedem vreme.

             Ne volim velike praznike, slave, svadbe... Kuća se napuni gostima, koje većinom poznajem i za koje ne mogu da kažm da mi nisu dragi, ali ipak sve je nekako drugačije, svi su danima u velikom poslu i žurbi. Jeste da ja tu nemam nekakvih naročitih obaveza, ali osećam se nekako skrajnuto, a opet ne bih baš voleo ni da sam u centru pažnje, red je da mi ukućani, kao dobri domaćini, svu pažnju posvete gostima. Gosti zato i postoje. No, meni to nekako ne uspeva. Nije da se ne trudim  oko gostiju, naročito oko onih mlađih.  Ali oni, znajući da su gosti i misleći da im je sve dozvoljeno, jurcaju po kući, čineći i ono što niko u ovoj kući ne sme, pa ni ja, koji u toj kući živim i koja je takoreći moja, a nikako njihova. Dođe mi da podviknem, da ih dovedem u red i da ih sateram u jednu od soba, u onu koju zovemo dečija i koja je puna igračaka, pa neka tamo galame i skaču do mile volje. Jednom, kad su baš prekardašili, nešto slično sam pokušao. Uozbiljio sam se, podigo glas za jednu oktavu i, kako se to kaže, pokazao im zube. Klinci su zastali, prvo se iznenadili, a onda uplašili, pa vrišteći otrčali svojim majkama. Zadovoljan postignutim očekivao sam da me pohvale. Nažalost, desilo se upravo suprotno. Prvo su majke zagrajale, onako istovremeno u glas, te nije to red, te niko ne sme da plaši njihovu decu, te ovo, te ono. A onda i očevi. I to naročito jedan od njih. Onaj koji se zahvaljujući meni i oženio, jer sam ga ja upoznao sa njegovom sadašnjom suprugom, dok smo  svakodnevno šetali Cerakom. Sad je taj isti sve zaboravio i ljuti li se ljuti, samo što me ne bije. Eto, zato ne volim velike praznike. A ne volim ih i zbog svečanog odevanja. Čim osvane neki veći praznik ili svadba, od ranog jutra moram da nosim leptir mašnu. Ne kravatu, već baš mašnu. I to uvek bordo, jer kažu da tamnocrvena boja najbolje pristaje uz moju crnu kosu.

             Odjednom, praznična galama je utihnula, a zatim kao da je sve stalo. Nešto je bilo u vazduhu. Nekakav fluid. Neodoljivi zov upućen samo meni. Krenuo sam ne javljajući se nikom, ni ukućanima, ni gostima. Znao sam da to nije pristojno, ali nisam mogao o tome da razmišljam. Nisam mogo da razmišljam ni o bilo čemu drugom. Da kućna vrata nisu bila otvorena, skočio bih sa terase, toliko je taj neznani poziv bio jak. Izašao sam iz kuće, a zatim se žurno, pa trčeći sve brže i brže, uputio preko travnjaka ka kraju ulice Crvenih Hrastova. Ta ulica, kao i ulice Lipa, Breza, Kestenova, Cerova i Omorika završavale su se na Zelenom trgu, kao što se  potoci i reke ulivaju u veliko jezero ili more.

                Zašto sam se uputio baš u tom pravcu - nisam znao.

                Sledećeg trenutka sve je postalo jasno.

                Ispod kestena, okružena omanjom grupom dece, stajala je Ona. Znao sam da nije sa Ceraka, niti iz ovog grada, a možda ni sa ove planete, jer takvu lepotu nikad nisam video. Samo smo se jednom pogledali i Ona je pošla sa mnom. Poveo sam je pored škole meni dobro znanim stazama kroz malinjake i vrbake, a onda smo daleko od svih i bez ijedne izgovorene reči počeli voditi ljubav. Takvu strast nikad pre, a ni posle nisam doživeo.

                Ne znam koliko je vremena prošlo, ali tek što smo se razdvojili i umorni legli na mekani travnati tepih, do nas su doprli zabrinuti glasovi grupe ljudi, medju kojima je bilo i nekoliko uniformisanih. Prvo sam pomislio da se dogodila nekakva nesreća ili zločin, ali sam brzo shvatio da ti ljudi traže upravo nju, odbeglu lepoticu. I dok sam grčevito razmišljao u kom pravcu da bežimo, Ona je mirno išetala iz ljubavnog skrovišta i gracioznim korakom lagano odšetala ka tragačima. Sa jednog uzvišenja uspeo sam samo da vidim kako je uvode u velika crna kola, koja su zatim brzo i u pratnji dvoje manjih kola sa plavim rotacionim svetlima, odjurila ka magistrali.

             Narednih dana sam izbezumljeno tragao za njom, odlazio na mesto gde smo vodili ljubav nadajući se da će i ona doći, sa istog uzvišenja satima sam gledao ka magistrali, verujući da ću među stotinama kola prepoznati ona velika crna. Sve je bilo uzalud. Noćima nisam mogao da spavam. Čeznja je prerastala u patnju i bol.

              Danas, toliko godina posle, čini mi se da je taj bol bio snažnijih od svih koje sam kasnije doživeo, računajući i ove sadšnje koji prate moju starost, bolest i poslednje dane.

              Posle svih neprospavanih noći konačno mi je postalo jasno da u moja traganja moram uneti više reda, da je sam ne mogu pronaći, da prvo moram saznati ko je moja voljena, od kuda je došla, kako bih tek onda saznao kuda su je odveli i konačno, gde je sada. Dogovorio sam sastanak sa svojim najboljim prijateljima. Svi su došli, pa čak i oni koje nisam pozvao. Postavio sam samo jedno pitanje:

              - Ko je ona?

              Istovremeno, bez ikakvog reda, nadvikujući se, svi su počeli da govore. Ta galama je potrjala sve dok Veliki Ed nije uzviknuo:

              - Tišina! Može samo  jedan po jedan.   

             Njegov autoritet je bio toliki da su svi odmah ućutali i duže vreme niko se nije usudio da progovori.

              Razgovarali smo do kasno u noć.

              Kada sam sve saznato o nepznatoj lepotici složio u logičan mozaik, on je izgledao ovako: U ulici Crvenih Hrastova, stanovala je porodica vozača zaposlenog u Ambasadi Španije. Na svoju slavu Đurđevdan, vozač je, kako to običaji nalažu, pozvao i gospdina prvog sekretara španske ambasade u čijoj je službi bio. Na opšte iznenađenje svih, jer to nikako  nije bila praksa u diplomatskim krugovima, poziv je bio prihvaćen. Odstupanje od strogih pravila diplomatskog kora moglo se objasniti činjenicom što je prvom sekretaru isticao četvorogodišnji mandat u Beogradu, a tek potom i njegovim interesovanjem za  srpske slavske običaje. Do povratka u Španiju ostale su neobavljane još samo manje značajne formalnosti, koferi su,  takoreći, već bili spakovani. Bilo kako bilo, gospodin prvi sekretar Ambasade Španije sa porodicom, kao i ostali prisutni gosti, u opuštenoj atmosferi, uživali su u obilnom slavskom ručku. Kada je Ona, ljubimica prvog sekretara, a još više njegove supruge, izrazila želju da se prošeta, toga dana napravljen je još jedan izuzetak – dobila je dozvolu da izađe u pratnji domaćinove dece. Naime, od kada su u Beogradu Ona nikad nikad nije  izlazila sama, uvek su joj društvo pravili prvi sekretar i njegova supruga ili poneko od nižih službenika ambasade. Vest o njenom nestanku izazvala je paniku medju gostima. Svi su krenuli da je traže.

              Gospođa supruga prvog sekretara odmah je izrazila sumnju da je reč o otmici - jer Balkan je to. Pozvani su i momci iz obezbeđenja španske ambasade. Kada im je Ona sama, svojim gracioznim korakom i lepša nego ikad, prišla i kada je postalo jasno da nije reč o otmici ili bilo čemu sličnom, ipak se  gospodin prvi sekretar, zbog preživljenog stresa, zajedno sa porodicom i u pratnji svog obezbedjenja, odmah vratio u svoju vilu na Senjaku, a uskoro i u Španiju.

              Kako otići u daleku Španiju i kako u toj velikoj i stranoj zemlji pronaći nekog kome ne znaš čak ni ime?  Pitanja su na koja sam dugo tražio odgovore.

              Mladost mi je prošla u traganju, a pozne godine u sećanju na moju prvu i najveću ljubav.

              Nikad nisam otišao u Španiju.

              Danas znam i zašto – vernost onima sa kojima i za koje živim, bila je veća i od ljubavi prema prelepoj  Španjolki. Ne žalim zbog toga. Ne žalim ni što sada moram krenuti na put, ne u Španiju, već na onaj sa koga nema povratka. Žao mi je jedino što napuštam one koje volim i što će oni dugo, dugo tugovati.

    ilija.jpg                                  

Post scriptum:

Posvećeno Iliji, psu mešancu, koga smo neizmerno voleli, i njegovom društvu – dobermanima Edgaru i Erosu, Ariju nemačom ptičaru, Astoru labradoru, Agi irskom seteru i divnim lutalicama sa Ceraka: Đorđu Putniku, Džeku, Šeliki, Reksu, Malom Miši, Maksu... Verujemo da su i sada zajedno, da jurcaju nekim drugim prostranstvima i da znaju da ih se sećamo.



Komentari (43)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 18:31 12.09.2009

Kap španske krvi

Djordje Putnik.
Ilija.
Španjolka.
Pa, opet Cerak.
La vida loca.

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:02 12.09.2009

Re: Kap španske krvi

Kap, po kap....
ivana23 ivana23 18:40 12.09.2009

Tajne...

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:51 12.09.2009

Re: Tajne...

Tajne u srcima i u španski očima.
ivana23 ivana23 19:29 12.09.2009

Tajne i secanja

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:59 12.09.2009

Re: Tajne i secanja

Tako ličimo mi i oni.
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 18:53 12.09.2009

Redak slucaj, mislim...

Taj Ilija.
Oni moji prijatelji sa kojima sam ziveo (evo, sad i Lale isto) zaljubljivali se 77 puta nedeljno. Pa, i to su te tajne, sto ti rece...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:15 12.09.2009

Re: Redak slucaj, mislim...

Iliji je to bilo prvi put, povod za priču je istinit.
Черевићан Черевићан 19:26 12.09.2009

чибика

ево краћег примера како пас, човеков најбољи пријатељ, може да га у неприлику доведе . . .

феле авлијанерске, ал навикао на конфор урбаног живљења, уз мојег деду Стевана, књиговесца нсадског, проживео је подоста заједничких година. углавном под тезгом у књиговезници. Бака ми је била грацка примаља те фијакером млатила по граду зарад порођаја, а деда Стеван склон шарању, волео је да искористи ту прилику па сврне заћошак до куплераја ( тада , пре другог св. рата, јавне установе). наравски Чибика узњега. е сад док Деда одрађује посао блудни пас на сокаку крај капије чека својег Газду . . .

често се дешавало, причала ми је пок Бака спочетка 6десетих века кљокнутог, обзиром да је мужа надживела више од 3 деценије, како је често у повратку изграда пролазећи баш тим сокаком . . испрве све схватала. но времена су била таква . . муж је био, МУЖ.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:33 12.09.2009

Re: чибика

Milutin Milošević Milutin Milošević 19:09 12.09.2009

Fleš

Pas Fleš je jedna od legendi bloka 23, na Novom Beogradu. Od malena je u osnovnoj školi, napravljena mu je kućica na sporednom ulazu (unutar škole), slobodno se šeta školom, ispraća đake na ekskurzije. Čudo jedno.

Sve je krenulo kada su se pre dosta godina pojavili šinteri u bloku. Deca su poludela, napravila galamu, pozvala roditelje - silna furtutma nastala. Razlog je u tome što u bloku imamo "domaće" lutalice. Žuta je tu valjda preko 10 godina.

Nakon toga, otvoreno je improvizovano svratište za pse u sporednom ulazu u jednu od garaža, psi su dobili ogrlice, vodi se briga o njima...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:56 13.09.2009

Re: Fleš

Lep primer kakvih je sve više po Beogradu.
Nažalost, ima i drugačijih.
mirelarado mirelarado 19:20 12.09.2009

Илији

И када оду, њихови трагови остају с нама.

Blade Runner Blade Runner 20:04 12.09.2009

Re: Илији



Svim Ilijama
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:08 12.09.2009

Re: Илији

Ostaju tragovi u srcu i u snegu.
Bojan Budimac Bojan Budimac 20:20 12.09.2009

Lepi ožiljci

Ostaju tragovi u srcu

mirelarado mirelarado 21:08 12.09.2009

Re: Илији

Човјек и пас

Oво је тужна прича и тужан конац има.
Oво је тужна прича о људима и псима.
Дане и тједне сами, прошла је зима и љето,
у соби неког хотела живјеху човјек и псето.

Јели су иста јела, пили су иста пића.
Човјек је живио псећи, јер то је тужна прича.
Пас се је звао Петар, човјек се звао Сава.
У свакоме псу је човјек, у човјеку псето спава.

Године тако су прошле - послије какве кризе,
човјек, уз нарав псећу, добије жељу да гризе..
Иста их судба прати, исто их грије љето.
Не зна се тко је човјек, не зна се тко је псето.

Заједно лају на Мјесец - самоћа, јад и биједа.
Човјеку длака је бијела, а псу је коса сиједа.

Но, једног јесењег дана (јер у јесен лишће жути,
у јесен свака љубав свој тужни конац слути),
господар хотела је спавао на своме радноме мјесту
и осморо длакавих ногу изишло је на цесту.

Вратар је сањао врата, велика и од злата,
и киту кризантема, и љубав које нема.
Но, четири пара ногу, два подвијена репа,
осморо длакавих шапа и четири ока слијепа
прошли су поред њега. (Човјек и псето скупа.)
Напољу бијаше хладно, и киша улицу купа.

Пошли су кораком сложним у сусрет псећој судбини.
Обоје видјеше небо и звијезде у даљини.

Но одједном, очајни јаук разбије град на пола:
из првог угла бану сива шинтерска кола,
и Сиви разапне мрежу на четири стране свијета.
Уздрхтала је Земља, ко срце великог псета.
Човјек ил' пас, свеједно - обоје стану да лају.
Сада у колима истим истом се возе крају.
Јер, ово је тужна прича и тужан конац има.
Oво је тужна прича —
o псима и о псима.

Звонимир Балог
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:03 13.09.2009

Re: Lepi ožiljci

Bojan Budimac
Ostaju tragovi u srcu


Znam da ti to znaš.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:12 13.09.2009

Re: Илији

Tužana priča, zaista. Ali, i lepa pesma.
Evo i obrnutog primera:

- Vi...vi...vi se pogledajte u ogledalu na šta ličite. Cirkuzan neki. Pikavci da se na pod ne bacaju - po stoti put molim. I da ne čujem više nijednu ružnu reč u kući. Da se ne pljuje po podu. Eno pljuvaonice. Klozet upotrebljavati pažljivo. Sa Zinom prekinuti svaki razgovor. Ona se žali da je u mraku pratite. Pripazite! Ko je odgovorio pacijentu: "Pas će ga znati"? Jeste li vi u kafani, šta li?
- Ma šta me vi, tatice, strašno ograničavate? - odjednom plačljivo izgovori čovečuljak.
- Ko vam je taj "tatica"? Kakve su to familijarnosti? Da više nisam čuo tu reč! Mene ćete zvati po imenu i prezimenu.
Na licu čoveka pojavi se drzak izraz.
- Ma šta vi tu svi... Te ne pljuj. Te ne puši. Tamo ne idi... Šta je to, u stvari? Čisto kao u tramvaju. Što mi ne dajete da živim? I džabe vi to... što se tiče "tatice". Jesam li ja molio da me operišete? - Čovek je uzbuđeno lajao. - Fino, bogami. Uhvatili životinju, rasekli joj nožem glavu, a sad se gade. A možda ja nisam dao dozvolu da se operišem? A isto tako ni moji rođaci? Možda ja imam prava da tražim odštetu!
Oči Filipa Filipoviča se potpuno zacrveneše, cigareta mu ispade iz ruku. Ala je ovo tip - prolete mu kroz glavu.


(Bulgakov: Pseće srce.)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:22 13.09.2009

Re: Илији

Blade Runner


Svim Ilijama

I svim lunjama, mazama i njihovim štencima.




selica_nena selica_nena 19:31 12.09.2009

Kakva priča!

Za preporuku i čitanku.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:23 12.09.2009

Re: Kakva priča!

Pozvan da održi predavanje na čuvenom Prinstonu, jedan matematičar, inače profesor književnosti na Univerzitetu u Kejptaunu, umesto očekivanog eseja, ponudio je novelu o životima životinja. U središtu priče je drevno pitanje: Imaju li životinje dušu? Traganje za odgovorom u igru uvodi filozofiju, književnost, religiju, biologiju, psihologiju i talasa najdublja ljudska uverenja.

Tako to radi Džon Maksfel Kuci, pisac koji je ušao u sve čitanke sveta.
selica_nena selica_nena 21:50 12.09.2009

Re: Kakva priča!

pisac koji je ušao u sve čitanke sveta.


E ja bih volela da u naše čitanke uđe V.Stojković.
libkonz libkonz 22:26 12.09.2009

Re: Kakva priča!

Ne kaže se džaba veran kao pas.
Možda je trol, možda nije, ali meni nikada nisu bili jasni ljudi koji drže mačke.
Lepa priča. Imate li sada nekog psa?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:02 13.09.2009

Re: Kakva priča!

libkonz
Imate li sada nekog psa?

Kao mali imao sam dva psa.
Prvi se zvao Sivor. Kada je tragično stradao roditelji su pokušali da me uteše drugim.
Drugi nikad nije zamenio prvog.

Kada je Ilija uginuo, u porodici smo se dogovorili da ne uzimamo drugog, već da sačuvamo lepe uspomene na Iliju.
zeks92 zeks92 22:15 12.09.2009

ovaj komentar posvecujem ...

Zhuci, kerushi, iz mog kraja ...

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:58 13.09.2009

Re: ovaj komentar posvecujem ...

Pridružujem se...
Time Bandit Time Bandit 01:08 13.09.2009

tragom Malene

Mladost mi je prošla u traganju, a pozne godine u sećanju na moju prvu i najveću ljubav.


zvuči poznato,

The US and UK versions of the film were both heavily cut due to the portrayal of the young boy fantasizing about performing sexual acts with Malena. One scene in the uncut version of the film has an extended scene of the boy visiting a brothel and going to bed with a prostitute whom he imagines as Malena.

a tek je srpska verzija prilično čudna...

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:52 13.09.2009

Re: tragom Malene

Lučijano Vinćenconi, perma čijoj priči je snimljen film, inspiraciju za "Malenu" pronašao je u sopstvenom životu, sećajući se svog detinjstva, i žene koja je svojom lepotom prodrmala mali italijanski gradić tokom Drugog svetskog rata.

mirelarado mirelarado 11:11 13.09.2009

Re: tragom Malene

Винченцонијева прича се звала Али љубав не (Ma l'amore no), по истоименом шлагеру из четрдесетих година прошлог века. Моника у филму плеше уз ту музику.

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:17 13.09.2009

Re: tragom Malene

Lepo pleše, a Renato je lepo posmatra.

Znao sam ko ovde najviše zna o Vinčenconijevim pričama.:))
mariopan mariopan 16:37 13.09.2009

Re: tragom Malene

Mislim da sam čitala ovu priču već jednom kada je napisao Jeremija...e sad dogovorite se oko autorstva

Lepa je i tužna, možda zato nisam odmah napisala komentar. Sad kroz prozor čujem kako neko štene "ljutito" laje, kevće, mali je sav strašan i kočoperan...ne vidi se kuče, samo je ograda zgrade okićena lampionima i balonima, mašnama koje lepršaju i najavljuju da neko dete u zgradi ima rođendan....u toku je žurkica...i neko štene je glavni gost Eto....ljubav na pomolu izgleda?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:57 13.09.2009

Re: tragom Malene

Dogovorićemo se nekako.:))
Hvala, mariopan.
miloradkakmar miloradkakmar 22:04 13.09.2009

Za

vreme bombardovanja deca u mom bloku brinuli se o Đoletu , skrivali ga , peremeštali , hranili, pojili.. Zajednički su lakše preživeli 78 dana. Posle godinu dana lovci ga ubili / " u redovnoj akciji protiv pasa lutalica " / u ranim jutarnjim časovima. Kada su čula pucnjavu deca poiskakala u pidžama iz stanova da sklone Đoleta, ali bi prekasno. Umalo lovci " ne pazariše " od dece.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:41 13.09.2009

Re: Za

Tužno i ogavno, istovremeno.
Otkud lovci u gradu?
miloradkakmar miloradkakmar 23:19 13.09.2009

Re: Za

Vojislav Stojković
Tužno i ogavno, istovremeno.
Otkud lovci u gradu?

Takvi bili propisi. Tamanili u naselju, u užem centru nisu , sve pse koji nisu bili na uzici. Kaubojština. Srećom, malo posle toga, formirana je služba za humano hvatanje pasa i mačaka lutalica.
I danas se , sada već momci i devojke, sećaju Đoleta, ispredaju legende...
rapunzel rapunzel 13:30 14.09.2009

ispred

zgrade gde živim imamo Vendi i Crnog.
motaju se, igraju sa decom, spavaju i sačekuju nas sa posla ili škole.
Vendi je miroljubiva, a najmlađi pilići je zovu Gvendolin:)))
svakog dana se pojavljuju novi kučići koje gazde isteraju:(
sada su 4 štenca atrakcija klincima, ali me strah šta će biti sa kučićima kad malo porastu i klinci izgube interesovanje, a zima samo što nije zakucala.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 14:33 14.09.2009

Re: ispred

Štenci će porasti i snaći će se.
Koliko ja poznajem način života uličara, oni su veoma pametni, snalažljivi, prilagodljivi i izdržljivi. Bitna im je blizina ljudi. Poneka topla reč i malo pažnje, jednako im je bitno kao i hrana.

Šalio sam se ovog leta, tepajući grčkim psima uličarima na srpskom iste one reči koje upućujem beogradskim, govoreći supruzi i prijateljima, da grčki psi bolje razumiju nas Srbe nego Grci.:)
rapunzel rapunzel 14:47 14.09.2009

Re: ispred

nas ovi naši kučići često prate u šetnju.
majke sa decom, a iza nas jedno dva-tri psa.
desi se često da nas ljudi opominju što smo ih "pustili" sa povodca.
a razumeju sve, nekad bolje nego ljudi:)
mariopan mariopan 17:05 14.09.2009

Re: ispred

Vojislav Stojković
Štenci će porasti i snaći će se.
Koliko ja poznajem način života uličara, oni su veoma pametni, snalažljivi, prilagodljivi i izdržljivi. Bitna im je blizina ljudi. Poneka topla reč i malo pažnje, jednako im je bitno kao i hrana.

Šalio sam se ovog leta, tepajući grčkim psima uličarima na srpskom iste one reči koje upućujem beogradskim, govoreći supruzi i prijateljima, da grčki psi bolje razumiju nas Srbe nego Grci.:)

Eh, Vojo, nigde nema tako sitih i lenjih pasa lutalica kao u Atini...i tako lepih.
Jedan je spavao nasred trotoara na Monastirakiju, preskačemo ga ali on ne haje, spava na leđima, sve četiri uvis i ...hrče
Video si ih pa znaš.

A mačke sam mamila ostatkom ručka, i da znaš, to je sito, neće da priđe nego na noge da im nosiš makar da je čisto meso, a ona onda kao dama, prvo malo gricne pa ako joj se svidi.....

Mislim da su tako mirni zato što su siti, njima se prinosi voda i hrana i na ulici, odmaraju se u ulazima prodavnica kada su vrućine jer tu hlade klimom da namame kupce...preskačemo ih da uđemo u dućan i nikome ne smetaju, niko ih ne juri, niko nije grub prema njima.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 17:57 14.09.2009

Re: ispred

Sve je tako, mariopan, i zato mislim da Grci, ako već nisu bolji ljudi od nas, ono mnogo bolje i srećnije žive.
Odnos prema životinjama, govori mnogo o čoveku, društvu, narodu...
Unfuckable Unfuckable 19:15 14.09.2009

Re: ispred

Koliko ja poznajem način života uličara, oni su veoma pametni, snalažljivi, prilagodljivi i izdržljivi.

mala primedba : nisu baš svi, i tu je Priroda pazila kako deli pamet, meni je sve jasno kada vidim ćopavog uličara kako (ponovo) istrčava na kolovoz i juri vozila, a opet - neki drugi to nikad ne rade (i, naravno - čitavi su)
Ali meni su vrh ciganjski psi, pošto ovde ima dosta te "sakupljačke privrede" sa sve konjem i zaprežnim kolima, koji kao neka prethodnica idu ispred konjčeta i kola - i uvek tačno znaju gde da skrenu i u kom pravcu da idu

odlično ispričano, Džeremaja
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:40 14.09.2009

Re: ispred

Cigasnski kerovi su uvek veseli (mašu repovima, veselo laju), odgovara im taj način života u neposrednijoj zajednici sa ljudima, jer je bliži onom ranom iz daleke istorije.

Hvala, Unf.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana