Gde je čije kreativno srce, i gde je čije srce kreativne pažnje verovatno nije lako odgovoriti ni samom pojedincu. Odsustvo svake kohezije po ovom pitanju, kako nam pojedinačni životi teku, samo nam, prosečnom pojedincu, obogaćuje život.
Ko-kreacija onda donosi još jednu, i najčešće još lepšu dimenziju.
Kad nam jednog dana algoritmi u procesu kreiranja otmu ono što sad imamo mi ćemo kreirati nove algoritme, ili novo okruženje za kreiranje.
A ako bi nam jednog dana prestali otimati (a ko su oni, sudbina!?) verovatno bi nam i ugasili plamen koji su zapalili još davni preci, kao što je obilje što su onomad donela neka ostrva u Tihom Okeanu posle više od hiljadu godina ugasilo plamen koji je goreo u onima koji su ta ostrva prvi pronašli, najbolji i najhrabriji na putu od nekoliko hiljada kilometara.
Krik iz srca jedne kreativne grupe nam ovih dana još jednom donosi radosnu vest da je 15 = 5 * 3, kao što se iz uvoda moglo i naslutiti :)
Još jedan kvantni kompjuter je otkrio da su prosti činioci broja 15 pet i tri. Ono što je interesantno ovog puta podseća na istoriju klasičnih kompjutera - novi kvantni kompjuter je na čipu veličine novčića, dok su prethodni bili u obliku laboratorije prepune instrumenata.
Broj 15 je mali, primer je trivijalan ali je korak na putu ka upotrebljivim kvantnim kompjuterima značajan. Vreme potrebno za faktorizaciju celog broja na klasičnim kompjuterima (ovim sa kojih blogujemo) raste toliko brzo sa veličinom broja koji faktorizujemo da u jednom trenutku treba toliko vremena koliko ni najbrži kompjuteri na svetu, čak ni svi kompjuteri na svetu, ne mogu da ponude. Na ovom zadatku klasični kompjuteri vrlo brzo postaju milijardama puta sporiji od mogućih kvantnih, pa tako neupotrebljivi.
Podjednako je interesantno kako ovaj kompjuter radi. Popularno - ubace se 4 fotona u čip (zato je 15 maksimalan broj za sada - 2**4 - 1), kreću se kroz male tunele u čipu ispunjene staklom i na određenom mestu izađe rezultat. Kao da na jednoj strani prozora upalimo baterijsku lampu i na drugoj vidimo odgovor na pitanje.
Sa 5 fotona maksimalan broj bi bio 31, i slično, kao u listi:
Progresija se nazire. Recimo još i to da je 1,000 fotona mnogo manje nego što naše oko prihvati od jednog pixela na televizoru, u jednoj sličici (24-ti deo sekunde) u bilo kojoj emisiji gde taj jedan pixel iole svetli.
Ovako uposleni fotoni jednog penala, u jednoj utakmici, na malom televizoru i u oku jednog posmatrača bi mogli dati odgovore na pitanja svih problema koje čovečanstvo ume da modelira, hiljadama godina, ako bi se zadržalo na klasičnim kompjuterima.
Svetlo u staklu - kao da fascinacija svetlom što pucketa na dijamantima žena oko nas, pravim ili veštačim, pri izlasku sunca, pri zalasku sunca i svemu ostalom nije bila dovoljna.
Algoritmi za kvantne kompjutere će biti suviše kompleksni za ljude, većina algoritama za skoro sve ljude, pa će arhitekture ovih kompjutera implementirati neki drugi algoritmi izvršavani, za početak implementirani na klasičnim kompjuterima i mrežama, a posle na hibridima.
Ovo je jedan, Bristol University primer koji ukazuje na gustinu bogatstva oko nas, gustinu informacija. Evo još jednog, bližeg jednom običnom srcu iz uvoda:
Nano-loptice, npr napravljene od ugljenika, buckyballs, su mnogo efikasnije od crvenih krvnih zrnaca u prenosu kiseonika. To povećanje u efikasnosti ide i do mnogo hiljada puta, recimo 10,000 puta. Osoba koja sada ume da zadrži dah na 30 sekundi bi ovako to mogla da uradi na duže od 3 dana. Maštu na stranu, istraživanja na ovu temu su dosta rasprostranjena i relativno uspešna (rađeni su i prvi klinički elsperimenti) iako nezavršena. Ne istražuje se toliko zbog trodnevnog ostajanja pod vodom nego zbog rasprostranjenosti srčanih obolenja koja postaju smrtno opasna onog trenutka kad krv prestane da donosti dovoljno kiseonika u tkiva.
Ono što mene, opet, fascinira je bogatstvo igre sa veličinama, skoro beskrajan potencijal jednostavnih malih prostora oko nas :) Bakterija, npr, je ovako mali prostor, samo vanredno kompleksna bio hemijska laboratorija, i mi smo jednog dana prihvatili činjenicu da umemo da se izgubimo, ako treba i zauvek, u kompleksnom, samo da bi sledećeg dana to kompleksno ponovo napali jednostavnim.
Ono što me fascinira je bogatstvo skoro praznog prostora, gde je jedini algoritam koji se od nas očekuje da postavimo svoju tarabu.
Ps: Dragan piše o Singularitetu, transhumanizmu, što je meni posebno interesantna tema, dok ovog puta zamišljam svoju decu u ne tako dalekoj, opipljivoj budućnosti.