- Derane, vidiš, ovaj krompir mora da izdrži do narednog. Zato
odvajamo nezdrave, posečene, klijave da ne bi zagadili ostale. Ne bi
on dospeo da ga ne pospemo ovim praškom, i to moraš ovako k'o pepeo s
cigarete, i on u gajbicama ušuškan novinama biće zdrav, lep i dogodine možeš praviti dobar pire, pomfrit, mo''š ga peći u gaćama. A, za paprikaš!?
Ovu priču slušam već 30 godina. Ove godine nešto ranije, jer je i
krompir poranio. Što nije baš dobro, ali šta je tu je. Starac obično
kupi, kao kupimo zajedno, desetak džakova, cirka 300-350 kilograma,
može četa vojske da se nahrani zimi, a ne nas osmoro. Ne sme da
zafali, "kuća ne sme biti bez krompira, leba i masti, odnosno
ulja... "
- Nekad smo na salašu, posle i ovde u mestu, krompir stavljali
u trap. Nađeš suvu zemlju, iskopaš kanal, pokriješ ga slamom, staviš
krompir i onda opet slamom i na kraju zemljom ... ostaviš jedna
mala vrata koja zatvoriš crepom i ciglom i milina. Nem''oš krompiru
da naškodi najveći mraz, a još bolje je kada padne sneg. Kukuruzovina ide u krajnjoj nuždi.
Pripreme za zimu počinju leti. Odmah posle žetve daš u mlin na
čuvanje pšenicu, vidiš koliko ti brašna treba tokom zime, odnosno da
li se više isplati prodavati pšenicu i kupovati brašno u radnjama
ili ga mleti od svoje pšenice.
- Zato nemoj nikad prodavati ono jutro i frtalj na vrbaškom putu. Od
to malo zemlje mogu da žive i čukununuci tvojih čukununuka. Treba
čovek malo da je radan, da voli zemlju, a ne samo novce. To ti je
najbolja zemlja između lesa i vode. Znaš, da tu ima nečeg i naslednog
- malo će mi starac onako ispod žita.
Ne ljutim se ja, samo što to slušam ko zna koji put, posle me deca
zafrkavaju kako ne mogu da zapamtim najprostije životne stvari, pa
deda mora da mi ih ponavlja bar dva puta godišnje. A, ja učtiv,
znam da slušam, zna i on to, ali, 'ajde, neka mu je.On voli meni
da priča. I to je nešto.
- Kupio sam jeftinog ulja za 85 dinara litar. Kažu biće ga još, a
ako ga i ne bude prve subote decembra tri tovljenika čekaju
svinjokolj. Jesu lepi. Onaj mali, okrugli jede ko sumanut, a onog
dugačkog smo odvojili da može na miru da jede. Biće
masti, čvaraka, kobasica, švargle, šunki... Reci mi derane, kad ono
stupa na snagu da nećeš moći držati svinje i živinu, već će se morati
sve u marketima kupovati?
Neće braniti, samo će se raditi sve po propisima, uz dozvole,
pečate.. svinje i živina će se moći držati samo za lične potrebe.
Tovljenje svinja je u porodičnoj tradiciji još iz salašarskog života, one su podigle više generacija, sagrađene su kuće, živelo se… Izgleda da
moj sin i ja prekidamo tu tradiciju. Ne ide nam se u obore, iako ih je
starac pravio prema mojoj visini, da ne moram da se saginjem.
- Ej, kad zazimi! Napunio sam šupu drvima. Deset kubika u cepanicama
biće dosta, ako slučajno zatreba trošićemo i gasa. Jesi l' prob’o
rakiju od višnje što smo je pekli tvoj deran i ja. Tu je negde oko
21,5 , nismo hteli slabije, a ni jače, taman da klizi i da otera
zimoću. Dogodine ćemo praviti od bresaka i kajsija, a probaćemo i od
trešanja. Napravićemo onoliko koliko nam baba bude dala. Znaš kompot, pekmez…volem ja i to.
Zimi se ne može bez pečene paprike, babure u tegli, turšije,
kiselih krastavaca, ajvara, pogotovo bez kiselog kupusa. Odlučili smo
da će biti dovoljno ove zime do sto kilograma - jedno bure. Prvo ide
rendani, malo se nabije, pospe se so, kukuruz, zrno bibera, lorber,
onda glavice sa izvađenim korenom, između i povrh njih ponov ide
red rendanog i tako dok se bure ne napuni. Mora se ostaviti mesta za
daščice i kamen.
- Lako je sada dočekati zimu,odeš u radnju pokupuješ sve gotovo i eto
zimnice, čak ti ostane i ambalaža. Izeš ti to, nema tu duše, kako
možeš dušu da kupiš u radnji i staviš je na kredenac, na stelažu?! Ne miriše to na dobro. Odvajkada se zna šta ščim ide, gde je čemu mesto.
Slušam zamišljeno, po ko zna koji put i nikada da pogreši, zaboravi, doda ili oduzme. Mora da je istina.