Nedavno sam u romanu “Pad” Albera Kamija pročitao rečenicu: “Stil, kao puplin, isuviše često sakriva ekcem.“
Ova opaska se možda može odnositi na jedno visoko civilizovano društvo, sklono dekadenciji, kakvo je francusko ali uopšte nije primenljiva na naše prilike. Ovde, naime, skoro da niko nema stila. Ili, što je još gore, stil je u ovim krajevima «firmiran» ili je, pak, zamenjen «brendom». O onome što se podrazumeva pod ličnim stilom ne može biti govora. To se kod nas ne ceni i ljudi koji liče samo na sebe smatraju se, ako ne budalama, ono bar čudacima.
Poznavao sam, ipak, nekoliko osoba «sa stilom». Njihovo tvrdoglavo odbijanje da se povinuju modi i tekućim trendovima, kao i insistiranje na sopstvenom stilu života i meni samom se nekada činilo čudnim. Na primer, pokojni glumac Mića Tomić se skoro do smrti vozio motociklom. Svi su već imali automobile i šepurili se po pozorišnom bifeu novim modelima ali Mića je i dalje, onako mator, sa smešnom kacigom na glavi, jurio na nekom otrcanom mopedu i svakodnevno reskirao život, prepušten na milost i nemilost obesnim beogradskim vozačima.
Đoka «Munja», umetnik neodređenog usmerenja i čovek koji je po filmskim ekipama radio najprljavije i najnemogućije poslove, nije se, na primer, nikada kupao. To je bio deo njegovog «imidža» i kada se uzme u obzir požrtvovanje i spremnost da skoči u najledeniju vodu ili zavuče ruku u najprljaviju septičku jamu, činjenica da je gadno bazdio nikome nije smetala. Uostalom, držao je do svoga izgleda. Svoju masnu kosu je češljao vrlo specifično, u stilu Rudolfa Valentina, i znao je ponekad da oko svoje štrokave kragne zaveže kravatu neodređene boje. Đoku sam svaki put angažovao prosto sreće radi, kao što je Felini u «Satirikonu» platio Vorholu da mu, kao nekakav skupoceni umetnički predmet, sedi pored kamere. Ja sam Đoku «Munju», za razliku od ženskog dela ekipe koji se stalno mrštio i u prolazu ga prskao raznim mirisima i dezodoransima, veoma voleo i cenio. Jer, imao je stila.
Ipak, čovek sa najviše stila koga sam upoznao bio je Peđa Jovanović. Njega retko ko zna jer je poginuo pre tridesetak godina a i pre toga je bio poznat samo uskom krugu poštovalaca. Odlika njegovog stila je bila provokativnost. Nije propuštao da svakodnevno priređuje performanse od kojih se ljudima oko njega dizala kosa na glavi. Na primer, jednom je obučen u poštarsku uniformu otišao u Užičku ulicu i vikao: «Broz! Struju platiti!!! Broz!...» Izgleda, međutim, da ga je preterana vera u sopstvene mogućnosti koštala života. Jedne noći je izašao iz Madere i snagom volje pokušao da zaustavi Lejland na liniji 33a. Vozač je kasno primetio momka koji stoji na sred bulevara i gleda ga mirno u oči, kao da se ne radi o sigurnoj smrti koja u galopu stiže.
Ne bih vas zamarao više sa imenima onih koji su svojim stilom obeležili jednu sivu epohu koja je nastojala da uniformiše ljude i izbije im iz glave ideju kako su oni, svako ponaosob, različiti, svoji. Uostalom, zar se i sada ne događa nešto slično? Živimo u dobu globalizacije u kome je sramota biti drugačiji, u vremenu carevanja raznih homogenih grupacija koje nastoje da zatru identitet svojih članova. Kao da je danas mišljenje gomile važnije od onoga šta stvarno osećamo. I suviše lako, zarad varljivog Smisla koji nam nudi političko, religiozno ili klupsko okupljanje odustajemo od sebe, od svoga pogleda na svet, od svog stila.