Više puta sam se uverio da je najpametnije kad citiram samog sebe pa ću i ovde to učiniti u skraćernoj verziji.
Dakle, još u aprilu sam napisao post o tome zašto nemamo efikasnu državu i postavio pitanje, koji su to razlozi i uzroci, jer posledice vidimo na svakom koraku.
Da li imamo državu koja je sposobna da ne dozvoli bilo kom drugom obliku organizovanog delovanja da bude jači od nje?. Da li je sposobna i efikasna i zašto nije.?
Takođe sam postavio pitanje preti li državi opasnost od samodestrukcije zbog preterane (namerne ili nenamerne, svejedno) tolerancije onih koji joj rade o glavi i koje sama država kvalifikuje kao zločinačka udruživanja ili samoreklamirajuće grupe sklone nasilju. Da li se Srbija već približava kategoriji tzv.slabih država?
Da li je trebalo da se desi najava te parade da bi se pokazalo da je država slaba, a u isto vreme nas ministri ubeđuju da niko nije jači od države
Mislim da država nije kapitulirala, a da li će to zavisi od nje, od rešenosti svih političkih i društvenih činilaca, ali i Crkve, da konačno upristoji one koji nisu pristojni, da uvede red i natera sve da poštuju zakon.To se neće postići samo paradnim hapšenjem predstavnika nekih grupa, već preduzimanjem ozbiljnih mera da se stane na put uzrocima, a ne pojavnim oblicima nimalo ružičastog stanja.
Ne vidim o kakvom se tu ponosu radi, ni čime se ponose ali je valjda to medijski popularnije. Lično mi ne smeta njihovo okupljanje mada nisam zainteresovan da da tome prisustvujem . Ljudi su takvi kakve ih je Bog ili priroda stvorila, pa ako su od Boga stvoreni valjda bi ih Crkva trebala tretirati kao i sve ostale, tim pre što i u njenim redovima verovatno ima ljudi sa takvim nazorima, a među njima i vernika. Zato ne razumem ni toliku averziju crkve prema onome što je Bog stvorio, a posebno ne i nimalo miroljubive izjave njenih čelnika.
Naročito, zabrinjava što neki nesmetano uzimaju sebi za pravo da određuju šta je za narod i državu dobro a šta ne i da silom sprečavaju ono što se njima ne sviđa.
Nadam se da je ova parada oko parade i nasilje koje se dešava u poslednje vreme krajnja opomena državi. Opomena da će joj se obiti o glavu oni koje je ona tolerisala.
Otkud toliko nasilja, otkud toliko tolerancije za one koji su netolerantni? Nikada nismo bili religiozniji i Crkvi privrženiji, sve državne institucije i stranke su kolektivni vernici, političari se utrkuju u pokazivanju koliki su vernici, oficiri se krste na promociji kao zadušne babe, vode ih organizovano na moleban valjda kao crkveno unapređenje u čin pre onog državnog. Građani se na svakom koraku krste, naročito mladi čak i u kolima i gradskom autobusu kad naiđu pored crkve.
Dakle, izgleda da nam je omladina masovno religiozna, hrišćanska, vaspitana u ljubavi prema drugim ljudima, a u stvarnosti imamo veoma izraženo nasilje.
Deca nam biju profesore, učitelje, biju se međusobno, nasilje se već spušta na nivo vrtića, biju policajce, biju strance, biju se međusobno, biju koga hoće, a niko im ništa nesme ili neće.
Crkva nije nikada našla za shodno da se ogradi od nekih organizacija koje joj nisu na čast, ostavljajući tako sumnju da ih zapravo podržava.Da li je slučajno da Crkva ima toliko naklonosti prema krajnje desničarskim organizacijama, udruženjima i pokretima, zbog čega Crkva ima averziju prema antifašističkoj prošlosti zar nije u stanju da to odvoji od komunizma kao ideologije?
Može li se desiti da, zbog stava i odnosa Crkve i desničarskih organizacija prema događajima u 2.svetskom ratu zaprete da neće dozvoliti predviđene manifestacije povodom 20.oktobra Dana oslobođenja Beograda uz obrazloženje da to vređa srpske patriote. Da li bi program bio otkazan? Šta bi na to rekao Medvedev?
Teško je u kratkom tekstu nabrojati sve probleme sa kojima smo suočeni i naravno, lakše je kritikovati i nabrajati šta sve u državi i društvu nije dobro, mnogo teže uraditi nešto da se stvari poprave. Građani vide, trpe i ukazuju , a očekuje i traže da oni koji su izabrani, odgovorni, ovlašćeni, plaćeni i dužni da brinu o državi i njenom funcionisanju ,da menjaju i popravljaju. Postoji dosta onoga što nije u redu i što se kao ni kašalj ne može sakriti. Otkud toliko organizovanih oblika nedozvoljenih, protivpravnih i društveno opasnih delatnosti.? Koliko ima istine u onome da svaka država ima svoje kriminalce i mafijaše ali da je opasno kad oni hoće da imaju državu?
Budu li u sve većem broju oblasti konce držale mafije, a država izigravala reprezentativnu ulogu i preko šalterskih činovnika maltretira građane, dokazujući tako svoju moć, da li se onda može govoriti o efikasnoj državi?
Država, kao uređen sistem institucija za obavljanje javnih poslova u interesu svih građana, radi zaštite njihovih opštih vrednosti i interesa , ne bi smela da zavisi od stranačkih predizbornih i postizbornih kalkulacija. Zakoni moraju da se sprovode bez obzira koja je koalicija na vlasti i ni jedna ne sme da toleriše protivzakonite aktivnosti
Zašto, i nakon 9 godina od 5.oktobra, demokratske vlasti ne uspevaju da stvore demokratsku, funkcionalnu i efikasnu državu. Šta je sve obećano, šta iznevereno, šta je ostvareno, šta sve nije? Šta su uzroci i razlozi da je tako kako jeste, a nije kao što bi trebalo i kao što je obećano?
Nekritičko tolerisanje nacionalizma dovelo je do njegove suprotnosti, da narod najviše sramote oni koji se najglasnije “ponose svojom verom i nacijom”.
Kome je ubedljivo da država koja ne može da uvede red u Srbiji uporno tvrdi kako hoće da uspostavi suverenitet na Kosovu. Pa valjda treba prvo urediti Srbiju da bude sigurna, savremena, pristojna, bogata i ugledna država. Koliko su zbog ličnih i stranačkih interesa zaboravljeni i zapostavljeni državni i opšti i da li postoji svest o tome da zaštićen opšti interes uslov za realizaciju ličnih a ne obrnuto.
Tamo gde je društvo bez reda, a država bez vlasti ,demokratija je samo privid i demagogija, jer demokratija znači, pre svega, uređeno društvo.
Kao što arogantno, ignorantsko ponašanje i držanje glave u pesku da ne vide što je iz aviona vidljivo, tako ni sveopšte vređanje i nipodaštavanje svih ne doprinosi rešavanju problema.
Problemi se mogu rešavati samo ako se predhodno shvate da su stvarno problemi, a država bi konačno morala da shvati.