Dođe mi da je zagolicam ispod uzdignutih ruku, da smeh odjekne od dragosti i usreći nesebičnost čoveka. „Devojka koja se češlja„ započela je novi život, svoj i budućeg Parka skulptura u Temerinu i pored izvesnih natezanja o kojima sam pisao pre koji mesec u potpalublju. Sada je primetno da prolaznici okreću glavu na levo ili desno pozdravljajući svoju sugrađanku.
Od sada će se ljubavnici sastajati kod „Devojke...„ , pijanci joj se udvarati na mesečini, domaćice zavideti na sveznanju, deca oponašati njen pokret...a ona će se diviti njima i zahvaljivati na druženju, razgovoru i dobrodušnosti.
Zašto „Devojka koja se češlja„ Karolja Baranjia?
Odogovor na ovo pitanje može da bude u kritičkom promišljanju, eseju, pesmi, priči ... a ne mora da sadrži ni jednu reč. Umetničko delo ne stvara se da bi odgovorilo na jedno pitanje, ono mora da ima odgovore na bezbroj pitanja. Ta njegova nesagledivost u jednom, pa i milione gledanja, može da bude delić odgovora, a i ne mora. Ni samom umetniku /stvaraocu/ nije dato da dosegne granice sopstvenog umetničkog izraza, jer da je tako, ne bi se ni prihvatao stvaralačkog čina. Stalno gledanje „Devojke koja se češlja„ jedan je od bitnijih razloga.
Univerzalnost umetničkom delu daje večnost. „Devojka koja se češlja„ pogoduje svim vremenima, postojana je po fromi, senzualnoj temi, motivu u svim životnim i stvaralačkim epohama. Tome doprinosi i jednostavnost linija skulpture koje su u harmoničnom spoju. Savremen umetnički izraz, neponovljivost umetnikovog „poteza“, viđenja suštine, imaginacije, spoznajnost u svim vremenima i prostorima - razvijaju asocijativnost u nebrojeno pravaca.
I da nam je nepoznat podatak da je Baranji stvarao skulpture za prostor, „Devojka koja se češlja„ na to ukazuje uzdignutim rukama iznad glave držeći češalj. Da li se ona zaista češlja ili želi da dohvati kosmičke visine ili je sa njih doletela, stvar je umetničkog doživljaja? Njen kosmički odraz ne ostavlja nas ravnodušnima. Iako teži tome, njena prizemnost, životnost u prostoru, oplemenjuje ga, daje mu novi smisao, udahnjuje mu nevinost lepote, duh trajanja...
Upravo duh trajanja, izražen kroz simboliku plodnosti, približava „Devojku koja se češlja„ najobičnijem oku i uspostavlja specifičan odnos kako sa poznavaocima umetnosti /sklupture/, tako i sa slučajnim prolaznicima. Moć komunikacije je u podsećanju na rađanje, potrebu obnavljanja, osmišljavanje ličnosti... Postavljena na prostoru ispred galerije i zavičajnog muzeja, legata Karolja Baranjia i Zlate Markov Baranji, okrenuta prostarnstvu poziva na upoznavanje, a na određeni način štiti ostale svoje srodnike, nagoveštavajući njihov skori izlazak.
Pitka poetičnost, liričnost „Devojke koja se češlja„ nagoni nas da čitamo životno pismo umetnika posvećeno životnoj saputnici, umetničkoj drugi, ženi kao neiscrpnoj inspiraciji, vodilji kroz lavirinte i polja nežnosti, naboje emocija, umetničko delanje.