Maštala sam o Milošu.... Često mi se dešava da maštam o njemu...Sinoć sam maštala kako smo se sreli na poligonu i kako je on završio sa radom (upravo kad sam ja naišla).... Pa,ajde da opišem....
- Hej,ćao... - kažem
- Ćao - kaže
- Kako si?Nismo se dugo videli ...
- Dobro,a ti?
- Evo,do grada nešto.Ti?
- Završio sa radom...
Guram ga blago ...
- Mogli bi otići na kafu nekad....
- Mogli bi ...
Ćutanje...
- Hoćeš sad?
Gleda u mene i smeje se ....
- Hoću...
Analiza najjbližih kafića.... I kroz glavu mi prolazi,kakva kafa,možda je čovek gladan (ionako je mršav)....
- E,a da ti nisi gladan .... (glupog li pitanja )
- Malo....
- Onda bi mogli otići i na ručak....
Ćuti....
Hvatam ga za ruku i odvodim kod sebe kući - da ga nahranim.... Naravno,tu su moji i moji kako su blesavi skočiše na čoveka sa zajebancijama.... Meni neprijatno.... Zbog njega.... On uživa.... Mazohista.... Sve u svemu - nahrani čoveka....
Beleška na margini
Kad god sam o nekome maštala - od toga nije bilo ništa.... Ne znam zašto je to tako,ali je tako....O Milošu često maštam i znam da je to loš predznak i znam da ne bi trebalo,ali to ja ne odlučujem - već podsvesno.... Valjda zna da od toga ne može da bude ništa - pa kao da mi dokaže kad bi bilo,kako bi dobro bilo.... Sećam se,davno je bilo....Ja zaljubljena u Mišu (vozača relija - pisla o njemu skoro) i spopala me mašta - baš baš....I to ne obična,već malo khm khm.... Što sam više maštala,on je bio realno dalji sve od mene.... I onda mi je jednog dana rekao da me ne voli,da ću biti srećna nekad sa nekim,da ću puno patiti,ali na kraju ću biti srećna (gde je taj kraj?) i trebalo mi je neko vreme da ga prebolim.... Mislim nekoliko meseci čak.... Od tada- znam,čim me krene tako sa maštom - nema od toga ništa.... O Nebojši nisam maštala nikada.... Njega sam sanjala...Nepoznata ulica (po meni neka Batajnica ili neka ravnica - sa drvoredima u nizu) ....Njegova porodica i ja kod njega kući... Na stolu slika njegove žene i dece...Čekamo ga da dođe od nekud (što je normalno i u životu) ....I on ulazi u kuću i kreće prema meni....Poljubi me,pred svima....I taj poljubac je delovao toliko realno - da sam ja počela da preispitujem svoja osećanja,da shvatam da on nije samo prijatelj i da to među nama je nešto mnogo više od prijateljstva....I prva stvar je bila - panika.... Jao,mi se volimo...On je oženjen,a mi se volimo... Trebalo mi je neko vreme da shvatim neke stvari.... Ovih dana ga retko sanjam,skoro nikako.... Ali,kad zatvorim oči,vidim njegov pogled i osmeh - kao da je tu.... I znam...