Uskoro će biti 5 godina od obelodanjivanja Dulferovog izveštaja. Ne znate šta je Dulferov izveštaj? Pa... Dulferov izveštaj je verovatno najskuplji dokument u novijoj istoriji čovečanstva (ako ne i svih vremena). Cijena? Prava sitnica, neodređen broj iračkih života (kontroverzna tema u koju ne ulazim – procene se kreću od nekoliko desetina hiljada do milion i kusur), oko 5 hiljada američkih života, 2,5 miliona izbeglica, 2 miliona interno raseljenih, o količini jada, bede i naravno love da ne pričamo.
Sve to da bi Mr Čarls Dulfer, koji je nasledio dr Keja na čelu tima koji je posle invazije tražio iračko oružje za masovno uništavanje, izvestio poslodavce da nema, nada, ninzs, yok. (I) naravno, sve ovo je uslovno ako verujemo da je Irak napadnut i okupiran iz razloga što je sa sve tim nepostojećim oružjem predstavljao pretnju "miru u svetu" (i svemu što vole mladi). Jastrebovi poput Holbruka su tada išli dotle sa natezanjem, ma šta natezanjem okretanjem naglavce, međunarodnog prava tvrdeći da bi, pajz sad, nenapadanje Iraka predstavljalo kršenje istog. Prilično bizarno...
Lenjost i spremnost mejnstrim medija da (opet/uvek) slepo prate političare bez da ih rešetaju teškim pitanjima i/ili barem izražavaju sumnju u ono što pričaju (J)opet dostiže nepodnošljive nivoe. Govorim o ponovnom "gasiranju" tzv. iranske krize.
Shock & anger
"Dramatično" otkriće postrojenja za obogaćivanje uranijuma blizu Koma je "šokirala i naljutila" međunarodnu zajednicu (šta god to bilo), a "trojka" koja je najšokiranija i najljuća, za razliku od iračkog slučaja, je promenila jednog člana (ovog puta umesto Španije Francuska je rame uz rame sa SAD i Velikom Britanijom). Ha! Konačno dokaz da Iranci muljaju!
S druge strane Iranci tvrde da ništa ne muljaju i da nisu u prekršaju, jer po sporazumima ne moraju da prijavljuju ništa 180 dana (šest meseci) pre unošenja radioaktivnog materijala u postrojenje.
Obe strane spinuju. "Međunarodna zajednica" pokušava da ponovi isti spin koji je svojevremeno primenjen na postrojenja u Natancu (vrištalo se o obogaćivanju uranijuma, kad u tim zgradama nije bilo nijedne jedine centrifuge). U mejnstrim medijima je uobičajeno naleteti na informaciju da je Iran krio svoj nuklearni program čitavih 18 godina. Što je u najmanju ruku zamagljivanje i može se svesti se na diskusiju da li kriješ nešto što ne moraš da prijaviš.
U ovom slučaju je od presudnog značaja informacija (koju zna, za sada, samo vlada Irana, a možda i IAEA) o tome kada je doneta odluka da se postrojenje u Komu i kada se isto počelo graditi. Fakat je da je tih 180 dana norma koja važi za sve potpisnike Međunarodnog sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT u daljem tekstu), ali je isto tako fakat da je Iran 2003. potpisujući Dodatne protokole (model dokumenta, pdf fajl), pristao i na promenu Safeguards agreement (sporazum kojim se reguliše kontrola Međunarodne agencije za atomsku energiju, IAEA u daljem tekstu) i dodatnih aranžmana u kojima se traži da se nova postrojenja prijave čim je odluka o njihovoj izgradnji doneta.
(Izvini Brajoviću, nema šanse da prevodim zvanične dokumente)
15. The Subsidiary Arrangements General Part in force with Iran from 1976 to 26 February 2003 included what was, until 1992, standard text which called for provision to the Agency of design information on a new facility no later than 180 days before the introduction of nuclear material into the facility, and the provision of information on a new LOF (location of facility) together with the report relating to the receipt of nuclear material at the LOF. With the acceptance by Iran on 26 February 2003 of the modifications to the Subsidiary Arrangements proposed by the Agency, the Subsidiary Arrangements General Part now requires Iran to inform the Agency of new nuclear facilities and modifications to existing facilities through the provision of preliminary design information as soon as the decision to construct, to authorize construction or to modify has been taken, and to provide the Agency with further design information as it is developed. Information is to be provided early in the project definition, preliminary design, construction and commissioning phases. (Implementation of the NPT safeguards agreement in the Islamic Republic of Iran, str 4, link je pdf fajl)
Situacija je perfektna za spin, a kako to obično biva svi igraju za domaću publiku. Ahmedinedžad igra za dve trećine Iranaca koji podržavaju mirovni nuklearni program. Obama manje-više samo nastavlja politiku staru 30 godina. Plašim se da se obojica ubrzano zafarbavaju u ćošak, što ne izgleda obećavajuće glede predstojećih pregovora.
Bottom line
Ono što je bitno znati u ovoj celoj stvari je da IAEA u svim izveštajima o iranskom nuklearnom programu ponavlja ad nauseam da nema preusmeravanja radioaktivnog materijala i da je sav radioaktivni materijal pod kontrolom agencije. Da su ti izveštaji redovno spinovani u mejnstrim medijima, a tako su lako dostupni na sajtu IAEA. Da se nuklearno oružje ne može praviti od uranijuma obogaćenog na stepen industrijskog (3-5%, Iran obogaćuje na 3 koma nešto) ma koliko tona toga neko posedovao. Da u slučaju da Iran (ili bilo koja zemlja for that matter, recimo Brazil) hoće da obogati uranijum na veći procenat morao bi prvo da izbaci IAEI iz zemlje, što bi praktično značilo povlačenje iz NPT-a. Da beskrajno ponovljena laž da se Iran opire inspekcijama neće postati istina, pa makar je do besvesti ponavljali Obama, Braun i Sarkozi (sve u horu). Da je "strah" od "iranske bombe" najveće vojne sile u regionu samo kabuki teatar (ista ima preko 200). Da napraviti upotrebljivu atomsku bombu (naglasak na upotrebljivu) uopšte nije jednostavan biznis kako se to servira u mejnstrim medijima.
********************
Beleška na margini
Dosta sam pisao o ovoj krizi i ovde na blogu – ovde, ovde i ovde, pa me mrzi da ponavljam mnogo stvari, koje možda nije zgoreg znati.
"Fool me once, shame on you. Fool me twice, shame on me" u izvođenju Dž.W.Buša