Zamislite kako hodate ulicom, spuštenog pogleda, kad odjednom ugledate pukotinu u asfaltu. Dok koračate dalje, pukotina postaje sve dublja i šira i ubrzo se čitav komad asfalta raspada pred vašim očima, otkrivajući ogromnu vatrenu jamu koja doseže duboko do središta Zemlje. A o steni koja se obrušava vise ljudi, grčevito se boreći za život. Ako već niste umrli i otišli u pakao, onda ste sigurno naleteli na rad nekog od majstora takozvanih anamorfnih uličnih slika - Kurta Venera, Džulijana Bivera, Edvarda Relera, Trejsi Li Stam.
Ovakve slike na ulicama širom Evrope, severne i srednje Amerike, predstavljaju pravi spektakl za prolaznike. One izgledaju kao da prkose zakonima perspektive i sjajan su primer umetnosti zvane
anamorfizam (grč. izokrenut, izopačenog oblika). Reč je o dvodimenzionalnim slikama koje su toliko „izvrnute“ da, samo kada se posmatraju iz određenog ugla, daju iluziju dubine i treće dimenzije.
Kurt Wenner, amerikanac rođen u Mičigenu, a odrastao u Kaliforniji, završio je akademiju likovnih umetnosti, a prvo zaposlenje je dobio u NASA kao viši ilustrator-naučnik, stvarajući konceptualne slike budućih svemirskih projekata i vanzemaljskih pejzaža na osnovu poslednjih informacija koje su stizale sa letelice „Vojadžer“. Svemirski istraživački centar napustio je 1982, prodavši usput svu svoju imovinu u SAD i uputivši se u Italiju da studira umetnost. Izabravši Rim kao svoj nov dom, Vener je proučavao velike majstore i antičku skulpturu ne samo u Italiji, već i u vodećim muzejskim centrima Evrope. Za patrone koje je sretao na svojim putovanjima on je radio velike narudžbine, poput oltarskih slika, fresaka u kapelama i samim crkvama (poslednji veliki angažman imao je na oslikavanju tavanice crkve Svetog Đorđa na jezeru Komo u severnoj Italiji). Naročito se ponosi oslikavanjem procesionog murala sa temom „Strašnog suda“ (21 x 4,5m) u čast posete pape Jovana Pavla II Mantovi 1991, što je bila prva poseta svetog oca ovom gradu za poslednjih 500 godina. Njegov najveći mural u SAD (5,4 x 5,4m) nalazi se na Bulevaru Vilšajer u kalifornijskom gradu Vestvudu i može se videti u filmovima „Sneakers“ i „Double Edge”. Murale koje naslikao Vener možete pogledati i
ovde.
Kreda koju Vener koristi su ručno izrađeni pasteli po posebnom receptu, a koji su otporniji i trajniji od običnih kreda i pastela. No, i pored toga, njegove ulične kreacije imaju određen rok trajanja, od nekoliko nedelja do desetak meseci, u zavisnosti od klimatskih uslova i frekventnosti lokacije. „Dok slikam na ulicama, stalno sam svestan nestalnosti svoga dela. Kada stvaram nov deo slike, mogu da vidim kako oni završeni delovi već počinju da blede. Nisam razočaran kada se slika potpuno ispere jer ulično slikarstvo jeste umetnost trenutnog izvođenja, nešto poput prisustvovanja koncertu. Kada odslušate neku simfoniju, jedino što vam ostane jeste uspomena na tu muziku. Moj rad je sličan tome, samo što njega napustite sa vizuelnim utiskom. I baš kao što muzički zapisi pomažu da se taj magični trenutak očuva, tako i ja fotografišem svoje slike kada ih završim.“
Julian Beever, englez, još od sredine devedestih slika 3D slike po trotoarima, trgovima i ulicama širom sveta. Radi kao slobodni umetnik i stvara murale za firme.
Pored ove trotoarske umetnosti Biver radi i replike dela poznatih majstora u ulju, i još svašta nešto – može se
ovde videti, a evo i šta o svom radu kaže Džulijan u intervjuu za CBS News:
Eduardo Relero je ulični umetnik koji radi u rodnoj Španiji. Relerov stil odlikuje to što iza svakog dela koje naslika stoji određena priča - poput ilustrovane knjige priča za decu prenesene na asfalt.
Anamorfosis de Eduardo Relero
Tracyi Lee Stum, jedina dama u ovom društvu ušla je u Ginisovu knjigu rekorda 2006. godine sa najvećom uličnom slikom. Njeni radovi iz oblasti advertajzinga odneli su brojne nagrade, ali je u svetu umetnosti najpoznatija po onima koji su naslikani na ulici. Učestvovala je na festivalima uličnog crtanja u Kini, Japanu, Meksiku, SAD i Hongkongu, ali i u timu koji je 2003. godine restaurirao Mikelanđelovu Sikstinsku kapelu.
Ulični crtači postoje u Evropi od XVI veka.
Ulično crtanje zabeleženo je u Evropi još u XVI veku. Njihovo postojanje zabeleženo je prvo u Italiji, gde su nazivani madonari zbog toga što su često slikali radove s biblijskim motivima, a prvenstveno Madonu.