Bio sam u Bačkoj, u mestu odakle mi je majka, pa navratih na groblje da obiđem baku koju nisam upoznao i dedu na koga ličim. U prolazu zastali smo pored novog spomenika sa fotografijom mladića u vojničkoj uniformi. Poginuo je na Kosovu. Služio je vojni rok tamo. Ubila ga bomba.
- Koliko je momaka iz sela bilo u ratu? - pitao sam.
- Mnogi su bili mobilisani. Samo je ovaj poginuo. - rekao mi je ujak.
- Znači, mali je procenat stradao?
- Negovi roditelji su izgubili sve što su imali. - rekao je ujak.
Na tom groblju leži i majčina sestra umrla odmah posle Drugog svetskog rata, još u kolevci. Ne zna se tačno gde su joj kosti. Samo znaju da je sahranjena blizu ulaza, s leve strane.
- Baka je bila vernica, pa joj je grobić obeležila krstom. No i ona je rano umrla a krst je neko polomio. Valjda je mislio da je švapski. - rekao mi je ujak dok smo sveću palili u travi.
- Ko je i zašto rušio groblje? - pitao sam.
Ujak mi je ispričao kako su kao deca išli da ruše švapske nadgrobne spomenike. U ratu su bili mali, svako je po nekoga izgubio. Na nekim, novim grobovima bile su slike mladića u SS uniformama. Činilo im se da rušeći grobove ispravljaju nekakvu nepravdu. Da je osveta rešenje. U oskudici i neimaštini nije bilo koga da ih nauči da tako ne treba. Poznajem neke od tih ljudi. Znam ih kao ispravne i čestite. I znam da ih je sada sramota. Čim je život postao bolji, čim se društvo oporavilo i počelo da funkcioniše, takvi su događaji postali retki. U mojoj generaciji, ako ih je bilo, ja za njih ne znam.
***
Pre par godina, na sudu, prevodio sam na suđenju mladiću uhvaćenom na aerodromu s nekoliko kilograma teške droge u prtljagu. Pretila mu je dugogodišnja zatvorska kazna. Mlad momak, tek prevalio dvadesetu. Iz Vukovara je. Nije imao od čega da živi, prihvatio se kriminala. Nije narkoman.
Sudija je izrazila saosećanje za njegovu sudbinu. Potresla ju je priča da je kao detence preživeo rat i da se godinama vucarao po prognaničkim logorima.
- Razumem šta je dovelo do ovoga, ali ipak morate umeti razlikovati dobro od zla. - rekla mu je.
Zatražio sam reč, mada to ne smem, ja sam samo instrument koji pred sudom ne sme da ima svoje mišljenje. Ne bih se ni usudio ni da pokušam da nisam osetio da je sudija duševna žena. Neočekivano mi je dozvoljeno da govorim.
- Kako mislite da neko ko je preživeo pakao gde časni ljudi gladuju a zločinci se voze džipovima i sa suprugama pevaljkama se šepure po medijima može da zna šta je dobro a šta zlo? - pitao sam.
- Kazna nije osveta već pouka, prekršiocu i drugima. Za drugačije obrazovanje u ovom slučaju već je kasno. Žao mi je. Zaista mi je žao.- rekla je.
Ne znam na koliko je osuđen, nisam bio na čitanju presude. Čekajući da ga osude dečko je išao u školu i naučio jezik pa mu više nije trebao prevodilac.