U ovo doba velikog kukumavčenja oko „nesrećnih okolnosti", „više sile", "teškog detinjstva", "sveopšte zavere" ili „nepremostivih problema" koji sprečavaju pojedince (ali povremeno i gradove, regije, narode, države, itd.) da učine velika dela, nije loše podsetiti se pokojeg sjajnog primera kako se ovakvi negativni stereotipovi, ma koliko da su ponekad i zasnovani u realnosti, prevladavaju ličnom inicijativom, upornim radom i borbom. Istorija - a naročito istorija kreativnih disciplina poput umetnosti ili nauke - nam daje mnoštvo primera u tom smislu; meni lično najdraži je Bakijev. Tim pre što mu ovih dana slavimo 80. rođendan, iako je rođen 1895. godine. Mislite da je ovo greška? Ćirković zaboravio elementarne aritmetičke operacije poput oduzimanja? (nije da se ne dešava) Samo malo strpljenja!
Godina je 1927, ali tema nije nijedan od "svetskih" događaja hronološki vezanih za ovu godinu - bar naizgled. Radi se o 32-godišnjem čoveku, nezaposlenom, propalom studentu, alkoholičaru, bankrotu od uzaludnih pokušaja da ostvari testament svog oca. Porodica mu je - u potpunosti njegovom krivicom - rasturena, žena ga je ostavila, a njegova voljena kćer umrla je par godina ranije od zapaljenja pluća. U takvim okolnostima, nije čudno da je jedne večeri stajao na keju u Čikagu, spremajući se za samoubistvo.
Gotovo da je skočio. Zaustavio se bukvalno u poslednjem trenutku - umesto da počini samoubistvo, učinio je egocid. Kako je kasnije detaljno pisao: došao sam tu sa namerom da se ubijem. Ali ne moram da uništim ovo telo i um - dovoljno je da osoba koja je došla bude mrtva. Osoba koja odlazi odatle je drugačija, nova, posvećena eksperimentu. Cilj eksperimenta: da utvrdi „šta jedna osoba, pojedinac bez naročitih talenata, može učiniti da promeni svet i doprinese razvoju čitavog čovečanstva." U najboljoj tradiciji eksperimentisanja na sebi, koja seže unazad do srednjevekovnih alhemičara, a u 20. veku ju je posebno zagovarao veliki Džon B. S. Holdejn, nazvao je sebe „zamorčetom B".
Naravno, skromna tvrdnja o nedostatku talenta je sumnjiva. Kad naredne 2008. godine budemo obeleživali četvrt veka od fizičke smrti ovog čoveka, biće vrlo teško izbeći zaključak da se radi o jednom od upravo najtalentovanijih i najoriginalnijih stvaralaca 20. veka. Ričard Bakminster Fuler (1895-1983; ili 1927-1983) - univerzalno poznat kao Bucky - po enciklopedijama, američki arhitekta, dizajner, pronalazač, filozof, pesnik i futurolog, po rečima uticajnog savremenog pisca Roberta Antona Vilsona, ličnost "sa više prava na zvanje renesansnog čoveka od bilo koga posle Leonardovog doba". U njegovoj zaostavštini nalazi se 25 patenata i tridesetak knjiga, te brojna harizmatična predavanja sačuvana u audio i video zapaisima. Bio je veliki pobornik onoga što će tek kasnije postati "zeleni", odnosno ekološki pokreti, borac za ljudska prava i mir u svetu, kao i zagovornik kooperacije kako među pojedincima, tako i među državama (u tom smislu je i više puta bio kandidovan za Nobelovu nagradu za mir, urbana legenda kaže i od strane ser Bertranda Rasela, vrlo škrtog na pohvalama svake vrste). Prvi je upotrebio i naširoko popularisao termin "svemirski brod Zemlja" (spaceship Earth), izumeo je geodezijsku kupolu, i napisao višetomnu Sinergetiku koja se bavi geometrijom ljudskog mišljenja. Njegov uticaj na brojne savremene stvaraoce i mislioce, od arhitekata poput ser Normana Fostera (koji se često sam nazivao Fulerovim učenikom) i Kenzoa Tangea, preko pisaca kao što su Tomas Pinčon, već pomenuti R. A. Vilson ili „novi britanski SF" od Murkoka do Rejnoldsa i Strosa, do kompozitora Džona Kejdža i pop-pevača Džona Denvera ogroman je i traje do danas. Bio je nosilac ništa manje do 47 (!) počasnih doktorata, praktično svih značajnih svetskih univerziteta - nije loše za nekog ko je bio izbačen sa fakulteta! Po njemu je nazvana alotropska modifikacija ugljenika C60 - fuleren; fulereni igraju ogromnu ulogu u nanotehnologiji, a smatra se da postoje i u međuzvezdanom prostoru.
Pre duboke lične krize i „ponovnog rođenja" iz 1927, ovakva karijera se odista nije mogla naslutiti. Rođen u Miltonu, američka savezna država Masačusets, mladi Ričard je bio loš učenik, a potom još gori student. Jedina stvar koja je dala da se nasluti skriveni potencijal bila je sklonost ka konstrukciji brodića-igračaka. Dvaput izbacivan sa Harvardskog univerziteta, drugi put konačno, do svoje 32 godine Fuler je promenio desetak slabo plaćenih poslova u oblastima kao što su pakovanje mesa ili servisiranje industrijskih razboja, a služio je i u američkoj mornarici tokom I svetskog rata. Nakon što je 1927. godine doneo odluku da krene „iz početka", i utvrdi šta prosečan pojedinac (kakvim je sebe smatrao) može učiniti za poboljšanje sveta i dobrobit čovečanstva, preselio se u Severnu Karolinu, gde je dobio posao na malom lokalnom koledžu. Ovaj posao mu je ostavljao puno vremena za intenzivno čitanje, razmišljenje i rad na projektu koji ga je učinio poznatim i napravio revoluciju u svetu inženjerije i građevinarstva - geodezijskoj kupoli. Tokom II svetskog rata, prekinuo je ovaj rad da bi izumeo nova (nažalost neprimenjena u praksi zbog troškova materijala) skloništa od bombardovanja, znatno sigurnija od do tada primenjivanih u Velikoj Britaniji i SAD, a usput je dao i mali doprinos kartografiji u vidu pronalaska nove kartografske projekcije, Dymaxion mape (od engl. Dynamic Maximum, dinamički maksimum, sintagma koju je Fuler često koristio).Najveći njegovi rezultati i svetska slava došli su, međutim, tek nakon II svetskog rata, odnosno pri kraju pete decenije života (što bi, takođe, trebalo da ohrabri mnoge potencijalne stvaraoce, posebno u kontekstu fašistoidne idolatrije mladosti u savremenom poslovnom svetu sa jedne i uobičajenog kukavičkog izvlačenja „ne mogu ja sad da počinjem iznova" sa druge strane). 1950. godine u Montrealu je podigao prvu svetsku geodezijsku kupolu koja je mogla da podržava sopstvenu težinu bez ikakvog praktičnog ograničenja u veličini; to je bio tzv. tetraedarski dizajn geodezijske kupole (sam Fuler je docnije patentirao nekoliko drugačijih dizajna, a drugi inženjeri su kasnije bili inspirisani da nađu još drugačijih rešenja). Najlakša, najsnažnija i najjeftinija građevinska struktura, geodezijska kupola je dizajnirana da pokrije maksimalan prostor bez unutrašnje potpore. Što je veća, ona postaje lakša i jača. 1954. godine Fuler je konstruisao dve kupole za Trijenale u Milanu, sastavljene od ojačanog kartona, isečenog u SAD i ispresavijanog tako da su u Italiju bile transportovane u nekoliko putničkih kofera. Do 1957. usavršio je dizajn i izradu do te mere da je ogromna geodezijska kupola, sa čitavim amfiteatrom u njoj bila konstruisana u Honoluluu za svega 22 sata! Fuler je 1960. godine projektovao futurističku kupolu prečnika 4 kilometra koja bi prekrivala centar Menhetna radi kontrole mikroklime. Izračunao je da bi se čitava gradnja isplatila za deset godina samo od uštede na čišćenju snega!
Najimpresivnija od njegovih izgrađenih geodezijskih kupola je tro-četvrtinska sfera - 61 metara visoka i 76 metara u prečniku - koju je dizajnirao za paviljon SAD na Svetskoj izložbi u Montrealu 1967. godine. Filigranska mreža čeličnih greda formirana je od spoljneg sloja trouglastih i šestougaonih jedinica povezanih za unutrašnji sloj šestouglova. Sloj akrilnih panela osigurao je potpunu providnost nezavisno od povremenih zatvaranja trouglastih zastora programiranih da reaguju na višak Sunčeve svetlosti. To je bio korak prema Fulerovom idealu geodezijske membrane podjednako osetljive i prilagodljive poput ljudske kože. Poput Gaudija, Eshera i drugih genijalnih stvaralaca 20. veka, i Fuler je uvek iznova nalazio inspiraciju i motive u prirodi i čudesnim proizvodima prirodne evolucije.Geodezijska kupola predstavlja, kako je sam Fuler uvek bez ustručavanja isticao, najbolji način da se obezbede ljudska staništa na Mesecu, Marsu ili drugim nebeskim telima. On je odlično shvatao značaj svemira za budućnost čovečanstva i duboko je verovao u maksimu Ciolkovskog: "Zemlja je kolevka čovečanstva, ali ko želi da ceo život provede u kolevci?" Njegov uticaj se najbolje može videti po broju engleskih reči i sintagmi koje je skovao, a koje su prihvaćene i ušle u upotrebu: Spaceship Earth, ephemeralization, synergetics, tensegrity, itd. U današnje doba zabrinutosti oko održivih resursa, te globalnih katastrofičkih rizika, Fulerove misli nisu izgubile ni delić značaja i aktuelnosti.
Jedna od brojnih zanimljivosti vezanih za ovog velikog čoveka je da je pored svih aktivnosti i rada na brojnim projektima, patentima i knjigama, stizao da vodi neobično detaljan dnevnik. Procenjuje se da njegove dnevničke beleške, pod tipično fulerovskim nazivom Dymaxion Chronofile, koje se čuvaju u arhivi Stenfordskog univerziteta, imaju preko 80 linearnih metara papira, što njegov život čini ubedljivo najbolje dokumentovanim u istoriji čovečanstva.
Kao vizionar, arhitekta, dizajner, izumitelj i filozof, čovek sa ruba samoubistva nastavio je da inspiriše umove čitavih generacija, motivišući ljude da razmišljaju na dugačak rok, na ekološki, geometrijski i praktični način. Njegovo originalno razmišljanje, gotovo sinonim za neprevodivu englesku frazu out of the box, postalo je danas široko - mada možda ne i dovoljno - cenjeno. Fulerova zaostavština temelji se na krajnje retkom spoju originalnog i neposrednog načina mišljenja; on je pokazao da inženjerstvo ne mora biti išta manje kreativno i vizionarsko od slikarstva, teatra ili teorijske fizike. Domet pojedinca u svoj nepreglednoj složenosti savremenog sveta je možda doista mali; ali pojedinac koji svojim primerom doprinese promeni sveta na bolje nesumnjivo ima život vredan življenja.