Ovih dana sam izigravala samohranu majku, a Cvex oca na službenom putu. U školi menjala koleginicu u nastavi i učlanjivala prvake u biblioteku. Vodila Ognjena u vrtić, a posle u parkić, pa po seku u školu. Kod kuće kuvala, prala i peglala i obećala Nadji sladoled ako dobije svog prvog keca iz matematike. Kroz suze je rekla – Ti nisi normalna! Ja sam nesrećna, drugi roditelji grde decu kad dobiju keca! Bem’ li ga, izgleda da ja nisam dobar roditelj...Posledica svega toga je grozan kašalj i skoro potpuni nestanak glasa. Cvex je bio egzaltiran tom činjenicom po povratku s puta, pa sam i ja dobila kinder jaje na poklon, ne samo deca:) Dakle, u Kinšasi stanje redovno...
Nego, nisam htela o tome. Htela sam o Lazi Lazareviću i čuvenoj noveli „Prvi put s ocem na jutrenje“. Po programu je u prvoj godini srednje škole i na pitanje šta znaju o piscu, prvaci k’o jedan odgovaraju – Po njemu je ludnica dobila ime! Eh, Lazo, sve će to narod pozlatiti! Jeste, dopala im se priča. Tužna je, ali ima srećan kraj. Nekako se provukosmo kroz fabulu, uočismo glavne junake, specifičnog pripovedača, dramsku strukturu...Šta mi je posebno bilo zanimljivo? To što patrijarhalnu strukturu tadašnje porodice gde otac postavlja pravila, ne pokazuje osećanja, raspolaže novcem i ne dozvoljava da se njegov autoritet dovodi u pitanje, čak i kada kockarska strast dovodi do propasti porodice, niko od učenika nije razumeo kao nešto što je stvar prošlosti. A lik majke koja ćuti, krši ruke i u presudnom trenutku prašta i spašava muža od samoubistva, i njena vera u boga i mogućnost novog početka, sve to beše prepoznato kao deo savremenog trenutka?! Ok, veština pisca i jeste što njegovo delo nadrasta konkretne istorijske okvire i sposobno je da komunicira sa čitaocima različitih epoha, ali zar se ne pomakosmo ni pedalj od njegovog vremena? Tata kladioničar i mama mučenica, srpski porodični model. Čak su i religiozni motivi – molitva majke i dece pred ikonom dok otac u susednoj sobi gubi novac i kuću, te zvuk zvona koja pozivaju na jutarnju molitvu, kao simbol novog početka i duhovne obnove, bili shvaćeni ne kao deo folklora iz prošlosti nego kao konkretno rešenje u sadašnjosti. Veroučitelji, bogami, sjajno rade svoj posao. Nije se djacima, doduše, dopalao mesto i položaj dece u toj patrijarhalnoj porodici. Od deset dečijih prava koje su naučili na gradjanskom, bar pet je u priči bilo ugroženo. I onaj Lazarevićev epilog u kome Pera Zelembać u zatvoru tuca kamen, dakle biva kažnjen za zelenašenje i kockanje, nije im zvučao uverljivo. Kažu – možda je tako bilo nekad, danas se kriminal isplati! I tako...od tridesetoro djaka u odeljenju, u proseku je pola njih pročitalo priču, jedna četvrtina je spavala na klupi, petoro njih je učestvovalo u analizi, ostali su znalački klimali glavama i komentarisali onako ad hoc, kad ih moje razrogačene oči uvesele. Nekako su me sažaljivo gledali, u stilu – jadna bibliotekarka, gde ona živi! Bila sam im simpatična, ali vidi se da nemam pojma o životu! Jedan je jeo sendvič na času i živ se iznervirao što sam ga izbacila napolje. Kaže, gladan je, šta ga smaram.
Stvarno, em ne znam ništa o pravom životu, em smaram. Bolje da čučim u biblioteci i mučim samo one veselnike što tu zalutaju. Pa kad se na kraju četvrte godine pohvale kako su pročitali samo jednu knjigu za celo školovanje, da im dam čitalačku značku i poželim sve najbolje u budućnosti.
Ili da teram Cvexa u kladionicu, a ja da budem spremna da nosim kolače u mardelj, ako se zločin ipak ne isplati, a nedeljom svi lepo u crkvu da okajemo grehe? I ima da isprepucam onu Nadju ako dobije keca iz matematike! Eto šta sam naučila u školi ove nedelje.