Šta povezuje ove dve slike?
Ovo je priča o tome kako je Vilma Dunatov sa mesta na slici 1 dospela do mesta na slici 2, zajedno sa sotoinjak svojih meštana. I kako je kaštelanka Ivanka Vrtlar naučila neke tajne ishrane u prirodi. I još nekim uzgrednim stvarima.
Mesto na slici 1 zove se Mali Iž, Evo gde se nalazi:
S leve strane je Dugi otok, a s desne, istočne, Ugljan, i, dalje, Zadar. Ključni element veze je na ovoj slici:
Ona prikazuje detalj sa jednog mesta između. U Uništima na Dinari na današnji dan pre 67 godina, 3. X 1942, formiranja je Druga dalmatinska brigada.
Digresija
(Malo "obaveznog programa".) U sastav brigade ušli su do tada postojeći bataljoni:
1. bataljon "Branko Vladušić" iz Severnodalmatinskog NOP odreda
2. bataljon "Jerko Ivančić" (Dinarski)
3. bataljon "Nikola Vrančić" (Vaganjski)
4. bataljon "Živko Peran" (Primorsko-ižanski)
Svečanim proglašenjem formiranje brigade nije okončano. Ukupno brojno stanje brigade, prema sačuvanom pregledu brojnog stanja brigade, na dan 14. oktobra 1942. godine (11 dana posle formiranja) bilo je 836 ljudi. Uskoro je u sastav brigade primljena grupa od 72 nova borca iz Šibenika i okoline i jedna grupa bolničarki s kursa u Glamoču.
U decembarske borbe za Livno protiv 5. ustaškog stajaćeg zdruga (tzv. "Crne legije", "Bobanovaca"), brigada je ušla sa nešto preko 1.200 ljudi.
Nas će prvenstveno zanimati ovaj četvrti bataljon, ali pre toga još malo digresije:
Brigada
Ne radi se samo o tome da se prikupi određen broj ljudi. Brigada je samostalna formacija koja mora imati svoju strukturu. I nešto još važnije: unutrašnju koheziju.
Partizanske brigade, osim što su bile borbeni sastavi, bile su u pravilu takođe i neobično čvrsti kolektivi koje je povezivao zajednički cil, uzajamno poverenje i podrška. Zajednički život i borba pod iznimnim naporima, u situaciji kad je važio imperativ solidarnosti, ali i efikasnosi, stvarao je snažne međusobne ljudske veze. Zabeleženo je mnogo slučajeva u kojima su borci koji su silom događaja bivali odvojeni od svoje brigade, ulagali neverovatne napore da joj se ponovo priključe.
Pod tako teškim uslovima života i borbe, to je bilo neophodno. Zato nije bilo moguće formirati brigadu naprečac. Ona je formirana postepeno. Najpre su formirani samostalni bataljoni, pa kad bi oni ovladali borbenom veštinom i učvrstili se kao borbeni kolektivi, od više bataljona bilo je moguće formirati brigadu.
Što je opet davalo novi identitet i novi element jedinstva celom kolektivu.S obzirom da partizani dugo nisu raspolagali savremenim sredstvima veze, taj osećaj zajedništva bio je vitalan. Svaki borac je bio svestan da ne može propustiti neprijatelja kroz svoj položaj i time eventualno dovesti susednu jedinicu u situaciju da joj se neprijatelj iznenada pojavi iza leđa.
Tako je formirana posebna borbena etika.
Tako je nastala najbolja poznata vojska za kombinovani partizanski oblik ratovanja.
Druga dalmatinska je to toj jakoj konkurenciji bila na samom vrhu. Prva dalmatinska, formirana nepun mesec dana ranije, prikupila je gomilu trofeja i pohvala, kako od komandi NOVJ, tako i od savezničkog komandanta Sredozemlja. A implicitno i priznanja nemačkih komandi.
Druga ni po čemu nije zaostajala. Upravo ona je 6/7. marta 1943. forsirala Neretvu i otvorila prolaz bolnici. Ona je 6. aprila 1943. uspešno forsirala Drinu protiv jakih italijanskih i četničkih snaga, i zaslužila javnu pohvalu Vrhovnog štaba "hrabrim sinovima plavog Jadrana". Upravo ona je zaslužna za legendarnu izjavu, obećanje i zakletvu:
"Računajte na nas kao da smo u punom sastavu!"
datu u trenutku kad su bataljoni spali na pedesetak ljudi, i kad je od brigade zavisilo izvlačenje preko deset hiljada saboraca iz obruča na Sutjesci.
Na Sutjesci je zauvek ostalo 715 boraca brigade, a tokom celog rata poginulo ih je 1829. Preživeo je tek svaki četvrti iz stroja u Uništima.
Ali, vreme je da se vratimo na Mali Iž.
Naše malo misto
Poput svih primorskih mesta tog vremena, izgubljeno negde između mediteranske idile, poeme sunca, mora i bezbrižnosti s jedne, i nemaštine, teškog rada i egzistencijalne ugroženosti s druge strane. Naizgled potpuno zagledano u svoje unutrašnje događaje - ljubavi, svadbe i sahrane, vernosti i sitne prevare. Čovek bi se zakleo, sasvim nesvesno postojanja spoljašnjeg sveta.
Ali, ako malo misto nije mislilo na svet, svet je mislio na malo misto. Najveća infekcija dvadesetog veka, fašizam, pojavila se jednog dana sa svojim brodovima i topovima u mirnoj luci. Rastrčali su se da prete, oduzimaju, teraju i organizuju. Odredili su norme, spremili skladišta, i naredili prikupljanje svega što im treba.
Tada se pokazalo da je i malo misto itekako svesno sveta, stvarnosti i epohe. Otpor je bio instinktivan i jednodušan, ali ga je materijalizovala omladina: skojevska organizacija porazbijala je okupatorska skladišta i uništila zalihe.
Odgovor je usledio vrlo brzo. 26. VII 1942. u luci su se iskrcali karabinjeri, zašli po kućama, i prikupili preko sto omladinaca koje su ukrcali na brod, sa namerom da ih teraju u logor.
Međutim, nedugo nakon što je brod isplovio, došlo je do pobune. Iznenadnim zajedničkim udarom zarobljenici su savladali karabinjere i zavladali brodom. Nakon što su iskrcali karabinjere, nekoliko nedelja krili su se po ostrvima, dok nisu uhvatili na vezu i prebacili se na kopno.
Ižanski omladinci i omladinke bili su prilično neobična partizanska "četa". Vrlo malo njih je prošlo vojnu obuku, i bili su nevešti čak i u rukovanju oružjem. Od karabinjera su oteli dva pištolja, jednu ispravnu i jednu neispravnu pušku. Ovoj "neispravnoj" karabinjer je izvadio zatvarač, a naši "stručnjaci" su pri pokušaju vraćanja uspeli tako da ga zaglave da je puška bila neupotrebljiva.
Ižane je na kupnu prihvatila Primorska četa. To je jedna legendarna gerilska formacija sa Zatonsko-Vodičkog područja o kojoj ću možda nešto posebno napisati. Uglavnom, Ižani su integrisani u jedinicu koja je sa dolaskom novih regruta preformirana u bataljon. Novajlije su tokom nekoliko nedelja stekle kakvu-takvu borbenu obuku i prošli vatreno krštenje. Primorska četa je zadržala jezgro na terenu, a ovako formiran bataljon, kao više puta pre i posle toga, poslat je u brigadu. Ovaj put, Drugu dalmatinsku.
Ipak, kad je početkom oktobra stigao na Dinaru, Primorsko-ižanski bataljon je sa svojih 200 boraca i samo 60 pušaka, i sa svojim skromnim borbenim znanjem i iskustvom, veoma zaostajao po snazi za ostalim delovima brigade.
A nesreća naravno niked ne ide sama.
Prvi zadatak Brigade bio je u okviru napada na italijansko-četnički garnizon u Bosanskom Grahovu. Četvrti bataljon razmešten je u oblasti sela Peulje. Tu su ih 9. X pred zoru, uz pomoć domaćih, uspeli iznenaditi dinarski četnici. Sve čete bataljona i sam štab bile su iznenada napadnute iz neposredne blizine.
"zbog ostvarenog iznenađenja, nesnalaženja i neiskustva boraca ovaj je bataljon pretrpio osjetne gubitke. Devet drugova i drugarica je poginulo, a njihove leševe četnici su zvjerski masakrirali. Sedam je drugova nestalo, a među njima i komandir 1. čete 4. bataljona Bruno Mezić. Vjerojatno su zarobljeni i odvedeni u Bosansko Grahovo. Pred 3. četom 2. bataljona koju je Štab brigade poslao u pomoć 4. bataljonu, četnici su se brzo povukli u Bosansko Grahovo. Istraga, koju je vodio Štab brigade, u povodu ovog slučaja, kretala se u dva pravca, i to: da ustanovi veze četnika u D. Peulju i lica koja su im oružjem pomogla razbiti 4. bataljon i da se utvrde greške od strane 4. bataljona, iz toga izvuku iskustva i to kroz prikladne forme, i obuku prenese na cjelokupan sastav brigade." (Bruno Vuletić)
Ovaj neuspeh je još poljuljao krhko samopouzdanje bataljona.
A onda imamo kvantni skok.
Isti taj bataljon koji je 9. X 1942. pretrpeo neuspeh u borbi sa dinarskom četničkom bratijom, sedam meseci kasnije nalazimo u sudaru sa najboljom armijom sveta.
4. VI 1943. brigada je preuzela položaj na planini Tovarnici, koja sa juga zatvara prilaz srednjem toku Sutjeske. Istovremeno, Nemci su baš tu formirali pod komandom potpukovnika Anakera napadnu grupu koja treba da se probije i zaposedne Sutjesku.
Pored svog 2. bataljona 738. puka, potpukovnik Anaker je zbog važnosti ovog presudnog zadatka dobio gomilu pojačanja: 1. bataljon (Vagner) 14. SS puka, 659. inžinjerijski bataljon, 4. puk "Brandenburg", 118. izviđački bataljon. Artiljerijsku podršku daje 7. SS brdski artiljerijski puk.
Svaka od ovih formacija brojčano je jača od cele brigade, a još treba uzeti u obzir nadmoćnost u oružju. Neiscrpne zalihe materijala i municije. Preko 300 aviona koji koriste svaki trenutak lepog vremena i prosto vise nad glavama.
Linija odbrane je duga oko 5 kilometara. Sa nekoliko stotina ljudi sposobnih za borbu, štab brigade ne može ni sanjati o nekoj rezervi, o ešaloniranju odbrane, o prihvatnim položajima. Prinuđen je da sve borce rasporedi u jednostruku liniju. Sa istoka na zapad ističu se bregovi Tovarnice: Planinica, Ardov, Dobra, Boščija glava, Uglješin vrh. Prvi, Četvrti, Treći, Drugi bataljon. Četvrti "duži" Ardov u centru položaja Brigade.
Pogled na jezero na Gornjim Barama i vrh Dobra. Njega su od početka držali Nemci, i sa njega napadali na položaj 3. bataljona.
Pogled preko Gornjih Bara prema Ardovu. Ovako su Nemci videli položaj 4. bataljona pred sobom.
Brigada nema rezervu, ni prihvatni položaj. Nema snabdevanje municijom. Nema snabdevanje hranom. Ima samo jedno: obavezu da izdrži.
Nemci napadaju sa više odlučnosti i rešenosti nego ikad pre ili posle. Da bi izmorili odbranu, čak pribegavaju i sredstvu koje inače nerado koriste: noćnom napadu.
Neprekidna tučena artiljerijom i avijacijom, Brigada je znatno proređena. Ima mesta gde jedan borac drži položaj na kome bi trebalo da bude čitava četa. Komandant je ranjen. Komesar je ranjen. Vlada glad.
Ipak, Brigada je izdržala. Nakon svakog juriša, partizani su kontrajurišom odbacivali napadača nazad. Za pet dana napada, Nemci su uspeli da se pomere nekih 500 metara. Brigada je uspela da spreči njihovo izbijanje u srednji tok Sutjeske i zatvaranje obruča. Glavnina operativne grupe izvukla se na Zelengoru.
Brigada je konačno 9. VI u 12:00 dobila naređenje da se pod sopstvenom zaštitom odvoji od neprijatelja i krene za glavninom. Sat kasnije, formirala se kolona u kojoj nije bilo ni 200 ljudi.
Ipak, bila je to velika pobeda. I oni koji su preživeli, i oni koji su ostali, svi zajedno stvorili su simbol otpora i nesalomljive volje.
Simbol slobode.
Devojke i mladići iz Malog Iža postalisu večni i nepobedivi.
RAČUNAJTE NA NAS KAO DA SMO U PUNOM SASTAVU.