Izvestaj iz malog mozga

Ninoslav Randjelovic RSS / 04.10.2009. u 19:59

Braco blogeri i sestre blogerke,

s obzirom da sam nacisto pukao u Srbiji sada cu malo ziveti i raditi u Americi. 

Namera mi je da vozim taksi i da tako zaradjujem za zivot, ali prvo moram ponovo da polazem vozacki ispit jer mi je pre 15 godina istekla vozacka dozvola. Sada cekam na duplikat karte socijalnog osiguranja (nju sam takodje davno izgubio) da bih zapoceo sve te procedure oko vozacke dozvole (test, obavezni kurs, vozacki ispit), a u medjuvremenu ucim da kuvam.

Pre neki dan sam spremao paprikas, a juce uvece sam ucio da pravim podvarak. Sutra cu da ucim da pravim pilecu supu, a napravicu i tortu sa malinama. Sledece nedelje mislim da naucim da pravim prebranac kao i corbast pasulj. Naucicu da spremam i ribu, jela sa skoljkama, srimpovima i hobotnicom, a i razne paste. 

E, da, dok sam po kutijama trazio te moje izgubljene dokumente, svasta sam nasao. Fotografije, pisma, uverenja o razvodima, Kamaline crteze i njene skolske izvestaje, placene takse, neplacene parking “tikete”... Nasao sam i jednu nezavrsenu pricu koju sam pisao pre 20 godina. Tokom septembra i oktobra 1989.  Tad sam isto bio pukao. Samo na drugaciji nacin. Prica ima oko 10 strana, pa eto, ko ima vremena, a zadesi se ovde…

Izvestaj iz malog mozga

U jednom dahu, u jednom trenu,  mozda u necemu jos tananijem od toga, izgleda mi da razumem sebe i svet u kome zivim. Samo tada mogu i da osetim tu tajnu bivanja u svetu ili srecu onih prvih koraka na strazi. Kamene zidine, uzak prostor na vrhu zida, ogromna zemlja okolo, nebo, sve… Postoji samo jedan zadatak, jedna misao, jedan cilj. Da se neko ili nesto primeti. Osmatrac ne razmislja o odbrani – on osmatra. 

Rodio sam se u donjem delu grada, odmah na rubu Pustinje. Bila je najprirodnija stvar na svetu da mladost provedem osmatrajuci na Istocnim zidinama grada. Moj otac, kao i njegov otac, a i otac njegovog oca su ucinili isto. Ne mozda u istom delu grada, jer mnogo je vremena proslo i grad je sada veci i komplikovaniji. Ipak, drevnost grada nije nesto o cemu bi valjalo mnogo mudrovati. Pre bilo kog grada, ovde oko nas, bila je Pustinja.

Posebno sam se u dugim zimskim nocima zurenja u njenu plavkastu tamu, ponovo i ponovo mucio pitanjem smisla samog osmatranja. Niko, zaista, ne zna pravu svrhu odluke da se oko svih naselja na rubu mocne i kao svet stare Pustinje, bez posebnog imena u bilo kom od jezika za koje znamo, pocnu graditi zidine vece i od najvise kupole ili tornja.

Na vrhu zidina je uzan hodnik bez nastresnice, sa sirokim otvorima za osmatranje na spoljasnoj strani. Iz same forme citavog zdanja bilo je ocigledno da njeni tvorci nisu mislili o odbrani. Glavna kapija celnog zida bila je skoro uvek otvorena, tj. bez straze. Osim toga, na bocnim stranama je bezbroj otvora koji se takodje nikada ne nadziru. Jedini vidljiv smisao osmatranja je da se nesto primeti na strani gde je Pustinja, jer zidine su i postavljene tako da opasuju grad samo sa tri strane. Ledja grada su bez ikakve zastite.

Celna strana zida, ona najbliza Pustinji, ujedno je i najkraca – 35 kilometara. Bocne strane su mnogo duze. Svaka po 81 kilometar i izdeljene su na tri zone. Na zidinama je uvek sedam osmatraca, po tri na duzim i jedan na kracoj strani.

Verovatno sam zahvaljujuci zaslugama svojih predaka dobio nocnu smenu. Zahvalan sam sudbini jer sam tako svoje najbolje godine proveo u bdenju i osluskivanju totalne tisine.

Hodnik je nemoguce odrzavati cistim, niti je sa tom namerom i stvoren. Nocni vetrovi su, posebno zimi, u punoj snazi, divlji i bez odredjenog smera. Lezao sam sklupcan uz pregradu koja je delila moju zonu od susedne. Osmatranje je posebno tada izgledalo kao suludi ispit izdrzljivosti. Naime, u tupoj hladnoci zimskih meseci, nista, apsolutno nista se nije moglo ni videti ni cuti. Cak bi i onaj plavkasti odsjaj potpuno nestajao. Izlozen ludilu pustinjskog vetra, osmatrac bi jedino mogao da samom sebi svedoci da je tu gde jeste. Najvaznija stvar je bila – ostati budan. Secam se noci kada su cak trojca osmatraca nadjeni smrznuti i ukruceni kao posoljene lutke.

Pravila osmatranja uzimaju u obzir ovu surovost zime. Naime, osmatrac ne sme da miruje samo u ranim jutarnjim satima, neposredno pred izlazak Sunca. To u mom slucaju znaci da tokom tri poslednja sata moje smene, onda kada obicno pocinje da se nazire prva, tanusna svetlost na horizontu, moram da pocnem da prelazim devet kilometara hodnika za sat da bih stigao da predjem moju zonu na Istocnom zidu. To je ovde, u zonama bocnih zidova, jos i  izvodljivo, ali osmatracu u centralnom hodniku je daleko teze. Ta strana zida jeste kraca, ali tamo je samo jedan osmatrac i nisam mogao ni da zamislim kako on uspeva da prelazi 35 kilometara svake noci. Posebno zimi kada su tamo vetrovi jos snazniji, a nanosi peska, stenja i zbunja potpuno zatrpaju citave kilometre  centralnog hodnika.

Opet zahvaljujuci sudbini, nanosi su postali toliko neprohodni i jednog dana je stigla naredba da se centralni hodnik ocisti. Posao je trajao oko dve nedelje. Moglo se raditi samo dva dodatna sata po smeni, tako da sam relativno rano u sluzbi mogao da vidim sta nas osmatrace privlaci ovakvom zivotu.

Zurenje u Pustinju koja kao da je na dohvat ruke.
Vazduh – tezak i opija. Cini da se telo oseca kao da je 
stvoreno od zemlje. Ima oblik, ali je tupo, nepokretno, glomazno.
A, zivot, sopstveni zivot je nesto kao svetlo brujanje unutar te mase teskog mraka. Oci su dragocen organ na telu osmatraca. Jer, kada ta troma masa sa brujanjem iznutra ugleda vibrirajucu harmoniju boja, kada prepozna ritam u kome se smenjuju beskrajne mogucnosti kombinacija tih prizora, svih podjednako savrsenih i pravih, tada je jasno da je osmatranje isto sto i zivot.

Tada sam i odlucio da izdrzim preostale godine osmatranja na Istocnom zidu i da cekam na strazu u centralnom hodniku. Radio sam ono sto sam morao – ostajao sam budan tokom zimskih oluja i letnjih zega, menjao sam ritam disanja i merio korake po otkucaju srca. Tako sam prelazio kilometre bez stajanja.

Ipak, hvatao me je umor i malodusnost. Ne toliko tokom samog osmatranja, koliko u satima neophodnim za odmor. Sve mi se cinilo besmislenim. Grad je skoro sav u ruinama, jer malo ko ostaje u ovom delu pustinjskog ruba. Poslovi su zamrli, skole su odavno pocele da se zatvaraju, a ni groblja se vise nisu sirila. Cak je i ulicna vreva po kojoj je grad bio cuven sada bilo tek po koje hrapavo iskasljavanje u noci. Zidine su se medjutim i dalje odrzavale, obnavljale i tamo, na vrhu, sve se cinilo bas kao i hiljadu godina ranije.

Tako, umesto da dan provodim u odmoru ili u zabavi, lezao sam na krevetu i razmisljao da prestanem sa sluzbom. Ali nisam znao sta bih drugo radio. Sa ocem o tome nisam mogao da razgovaram jer je on  verovao da sam moram da donosim odluke o zivotu na strazi, a deda koga bih voleo da pitam za savet vise nije bio ziv.

Ideja da su zidine stvorene u svrhu nekakve odbrane, sada mi je izgledala vec sasvim glupa. Nista, zaista nista u citavom ovom zdanju nije davalo povoda takvoj misli, osim mozda nase navike da zidu pripisujemo svrhu da nas od necega brani. Naravno, bio sam svestan da je razmisljanje o ovome takodje besmisleno i svake noci sam se vracao na zid i prepustao se tome da zurim u Pustinju i da do jutra osluskujem ono brujanje iznutra. Kada mi je bilo tesko, prisecao sam se prvih vezbi iz pripremnog perioda.

Ukopavali su nas u zemlju. Duboko do tri metra. 
Ostavljali bi se otvori za strujanje vazduha. 
Preko lica su nam stavili marame. Da bi smo mogli 
da disemo. Da nam zemlja ne zapusi i nos i usta.
Pocinjali smo sa 15 minuta boravka u zemlji, na svaka 
cetiri sata. Postepeno smo ostajali sve duze dok zemlju
nismo napustali svega tri puta nedeljno na po pola sata, radi lekarske kontrole.

Ova je vezba trebalo da nas pripremi za osecanje sveta okolo. Morali smo se usresrediti na tezinu zemlje i pritisak kome smo bili izlozeni. Nikakva druga misao nije bila od pomoci, a odsustvo koncentracije moglo je biti i kobno.  Upravo sam tokom ove vezbe poceo da raspoznajem moc unutrasnjeg brujanja i da prateci ga, umanjujem paniku koji me je obuzimala - da li su mi se udovi kocili od hladnoce ili od nekretanja, da li ce mi pluca izdrzati pod ovim pritiskom zemlje ili ce prsnuti i saterati mi krv u usta… Sva takva pitanja sam morao da odbacim da bih preziveo. Postalo mi je jasno da nasa volja, moc naseg bica nije imala bas nikakvog dejstva ukoliko nije bila u skladu sa tim brujanjem iznutra. Bili smo upozoreni da kada primetimo tu laganu svetlost unutar nas samih, da odmah povucemo sigurnosni kabl i zatrazimo pomoc od sveta napolju. 

Prvi put kada sam je primetio, zaprepastilo me je odsustvo zelje da ucinim bilo sta i poremetim tu blagu. neznu svetlost. Plavkastu na rubu, bledu iznutra. Pocinjala je negde oko stomaka i sirila se svuda po telu.

Ni jedna jedina misao. To je bilo to. Potpuno odsustvo kontrole bilo cega. Jednostavno, prosto bivanje tu gde jesi. Ni sa jednim pitanjem, ni sa jednim odgovorom. Ipak, nekako smo uspevali da povucemo sigurnosni kabl i da tako prekinemo pocetak transa.

Sa sluzbom u centralnom hodniku sam poceo u prolece. Odavde, sa celnog zida, Pustinja je konacno izgledala ziva i svesna da je osmatrana. Znao sam to iz ponekog, retkog razgovora sa ocem. Ipak, mislio sam da je to samo nacin da se stvari i tajna osmatranja “bolje” objasne i nisam o tome mnogo razmisljao. Za mene je Pustinja bila savrsena zagonetka koju nijedna rec nije mogla uciniti manje skrivenom. A, ovde na celnom zidu, ta je tajna izgledala jos lepsa i svirepija, u isti mah.

Odavde se videlo mnostvo ptica, a poneka bi se usudila da pridje dovoljno blizu pa sam cak mogao da raspoznam i boju njenog kljuna. Iz nekog razloga, ptice nisu smele da prelecu preko zidina i letele su zgusnute u teskim jatima i u cudnim formacijama koje nisu imale neki prepoznatljiv oblik. Ni jedan zvuk, tek po neki sum krila u letu i to zbog naglog menjanja pravca kojim su ptice kruzile nebom izmedju zidina i Pustinje.

Prvih meseci sam se kretao nesto brze od cetiri kilometra na sat tako da sam bez problema prelazio hodnik u punoj duzini bez zastajkivanja. To je valjda i jedini nacin da se hodnik upozna pre kise i snega.

Deonice zida sto razdvaja osmatracka okna ovde su bile skoro tri puta duze. Na svakih 450 metara pocinjalo bi novo okno, siroko sto metara i sve u svemu, 35 otvora su davali centralnom hodniku efekat absorbcije svih osmatracevih moci. U 45 sekundi bio sam izlozen vidiku prepunom informacija koje sam morao da narednih sest minuta, koliko mi je bilo potrebno da stignem do sledeceg otvora, sacuvam u jasnom secanju. Prizor jednom izabran, nije se vise smeo izgubiti jer bi i sam izvestaj tada bio neupotrebljiv. Zbog toga su pripreme pred prvi otvor bile od kriticnog znacaja. U tih prvih sest minuta, odlucivao se svakodnevno i konacni ishod osmatranja - izvestaj.

Uopste, u kodeksu osmatranja, izvestaj je jedan od osnovnih principa po kome funkcionise osmatranje. Kada sam prvi put saopstio mojima da bih zeleo da zivim kao osmatrac, deda me je odveo u njegovu “kucu za odmor”, istocno od grada, tamo gde je jos uvek bilo moguce ziveti, ali odakle su prvi obodi Pustinje na svega nekoliko sati hoda. Znao sam za ovu dedinu zemlju i oduvek sam je se grozio. U tisini noci, svet je ovde govorio jezikom stvorova sto gmizu.

“Kuca” je imala samo jednu prostoriju, bez prozora i sa vratima ostavljenim na metar visine od nivoa zemlje. U sobi nije bilo namestaja, a jednu stranu prostorije pokrivale su siroke police za susenje bilja. Petrolejska lampa je bila jedino i sasvim prijatno osvetljenje. Deda je prostro par lakih ponjava i bez vecere i razgovora, saopstio mi je da je vreme za spavanje. Legli smo jedan do drugoga i valjda zbog  umora od visecasovnog pesacenja pod jarosnim suncem, zaspao sam odmah.

Probudio me je zrak usmerene sunceve svetlosti sto je prodiruci kroz usko okno na vratima padao tacno na moje celo. Deda je stajao i prevrtao biljke. Ponudio mi je caj koji mora da je bio skuvan koji sat ranije jer je vec bio hladan i bljutav.  Dok sam pokusavao da ga popijem, ispitivao sam zidove, tavanicu i pod ove cudne izbe. Ni jedne jedine pukotine. Kada bi se ono okno na vratima pokrilo, soba bi bila u potpunom mraku. Da li od caja ili zbog Sunca koje mora da je vec bilo visoko nad horizontom, osecao sam neprijatnu vrucinu i kao da sam dobio groznicu. Krenuo sam ka vratima skoro se teturajuci, ali deda me je zaustavio i saopsto da je vreme da mi objasni zbog cega smo ovde.

Naravno, radilo se o mojoj zelji da budem osmatrac. U glavnim crtama, ovo je bio njegov plan:

Posto se o problemima osmatranja nije moglo govoriti recima, a pogotovu kada su u pitanju bili njegovi osnovni principi, tajna se morala prepustiti culima, instiktu, volji, tj., svemu onome sa cime ce se osmatrac prvo sukobiti u tegobnoj ljubavi koju je odabrao.

U tu svrhu, deda je odlucio da mi  p o k a z e  sta je to izvestaj. Tada nisam nista znao o tehickoj proceduri osmatranja, pa mi je rec “izvestaj” zazvucala banalno, skoro kao nekakav domaci zadatak koje su nam davali u skolama. Da bi to mogao da uradi, deda ce u ovu bezbednu sobu uneti pregrst paukova i otrovnica i oslobodice ih duz zidova prostorije. Lampa ce biti ugasena i on ce leci na pod, tacno u sredini sobe. Moj zadatak se sastojao u tome da dedu obavestavam sa koje mu se strane i na kojoj udaljenosti priblizavaju ovi stvorovi. Ostalo je sve na njemu.

Ponudio mi je jos caja i posavetovao me da sednem i da se opustim jer ce “demonstracija problema” zapoceti tek kada se smrkne. Onda je u jednom pokretu izasao napolje.

Ne znam koliko je vremena proslo, ali, mucila me je glad i zedj, a ona omamljenost je postepeno prerasla u nekakav mir, uprkos kosmarnim mislima koje sam i dalje imao. U kuci nije bilo nicega za jelo ili pice i konacno sam pred vece morao da popijem jos onog bljutavog caja. Odmah mi je laknulo i osecao sam se izvanredno, cak sam sa laganom radoznaloscu iscekivao dedin povratak.

Pojavio se dok sam pokusavao da upalim lampu jer je suncev zrak naglo slabio. Drzao je svoju torbicu u rukama i pazljivo me posmatrao. Onda je ostavio torbu i poceo da po podu stavlja biljke sa polica deleci tako prostoriju u dva nejednaka dela. Sedeo sam u manjem, oslonjen glavom na kolena. Po dedi, gamad se nece usuditi da predje liniju koju su formirale biljke na podu. Tako, bio sam na “sigurnom”, a mogao sam i da u bilo kom trenutku sa svime prekinem i jednostavno izadjem napolje. Deda je drvenim stipaljkama vadio iz torbe jednog po jednog monstruma i oslobadjao ih je po podu, duz ivice zida. Zavrsio je to, ugasio lampu, a ja sam osluskivao kako se spusta na postelju pored moje.

Cutali smo neko vreme, a onda mi je deda dao i poslednji savet. Upozorio me je da i ne pokusavam da naprezem oci u mraku, vec da ih zatvorim. Samo zvuk i telesno osecanje pokreta mogli su mi dati nagovestaj o mestu gde su ova stvorenja na podu. Dedu sam smeo da upozorim samo na onog nablizeg njemu, na onog gmaza koji je usao u “opasnu zonu”. 

I tako, u totalnom mraku, u osluskivanju, u strahu da ce svaka greska mozda biti kobna po dedu, protekla je moja prva lekcija o osmatranju.

Prvi zrak Sunca koji se probio kroz okno na vratima, najavio je i kraj ove vezbe. Deda je lezao mirno, izgledalo je kao da spava. Na podu oko njega, mogla se vec nazreti unistena gamad, svedocanstvo mog prvog uspesno obavljenog zadatka. Polako sam se uspravio i izasao napolje. 

U cestim trenucima slabosti, kada paznja slabi i kada je kretanje nesigurno, jedino me je prisecanje na ovu prvu pobedu osvezavalo i davalo mi snage da nastavim sa sluzbom u centralnom hodniku. 

Po isteku prve cetvrtine roka, stigli su i zimski meseci. Kretanje je konacno bilo otezano visokim nanosima peska i zemlje koje je vetar svakodnevno nanosio nesmanjenom zestinom. Bilo je sve vise deonica koje su se opasno suzavale i usporavale mi kretanje. Svakim danom opasnost pada ili naglog gubitka prizora izabranog za izvestaj bila je sve izvesnija, skoro neizbezna. Poraz se pretvorio u stalan strah od poraza i to me je proganjalo i kada nisam bio na strazi.

Opet zaslugom sudbine, dobio sam dozvolu za tronedeljni dopust koji sam uzaludno trazio proslih godina. 

Gradom su vec neko vreme kruzile price da je sve vise osmatraca, nakon isteklog roka osmatranja na zidinama, potrazilo utociste u Pustinji. Govorilo se da su se sklonili u rusevine starog grada, napustenog pre vise vekova, tj., od vremena poslednje seobe.

Znao sam da je protiv svakog protokola bila moja zamisao da proveravam glasine koje, ako su i bile zasnovane na cinjenicama, ipak nisu mogle potvrdjivati nista drugo do stepen degradacije i dekadencije u koji smo dospeli. Da ono od cega smo se uvek branili, postane nase utociste, moglo se dogoditi samo u svetu okrenutom naopacke.

Nabavio sam nekoliko mapa, rucno izradjenih i prilicno pouzdanih. Nadao sam se da cu pomocu njih biti u stanju da prelazim veca rastojanja za krace vreme. Takodje, one su mi mogle biti od koristi i kada je voda u pitanju. Mada su sve povrsinske vode odavno presusile, ostalo je mnogo vodenih “dzepova” pokrivenih zanemarljivim slojem peska i stenja. Neki od tih dzepova su bili obelezeni na mapama koje sam imao.

Grad sam napustio bez pozdrava. Hodao sam iskljucivo nocu. Danju sam sedeo u senci vecih stena i vreme provodio u dremanju. Treceg jutra sam izabrao skloniste vec duboko u Pustinji. Odmarao sam se i cekao da padne mrak i da nastavim dalje.

Posmatran odavde, svet se cinio jednostavan i miran. Skoro kao smrt.  Ma koliko da sam se trudio, nisam mogao da vidim bilo sta osim stenja, po kojeg uzvisenja strmih ivica i konstantne bledo-zute boje. Nebo se gubilo negde u daljini, a vreli vazduh je brisao granicu sa zemljom. Nikakvog zvuka niotkuda.

I dalje u zaklonu, postavio sam se u polozaj vecernje pripreme.



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Blade Runner Blade Runner 20:34 04.10.2009

.

miloradkakmar miloradkakmar 23:09 04.10.2009

Na

osnovu ove priče mogao bi da snimiš film.
Čovek i jeste osmatrač, gleda u daljinu ,u dubinu, u visinu - nebo , plavu pustinju..
Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 23:36 04.10.2009

Re: Na

osnovu ove priče mogao bi da snimiš film.

Sumnjam da bih to znao. Doduse, voleo bih da je nastavim. I dalje.
natasavb natasavb 07:42 05.10.2009

Re: Na


miloradkakmar
osnovu ove priče mogao bi da snimiš film.
Čovek i jeste osmatrač, gleda u daljinu ,u dubinu, u visinu - nebo , plavu pustinju..

Ninoslav
Sumnjam da bih to znao. Doduse, voleo bih da je nastavim. I dalje.


nadam se , zaista , da ces da nastavis dalje. da neces dozvoliti da te
Poraz se pretvorio u stalan strah od poraza.
spreci u tome .

p.s. ja tortu sinoc pravila. :)
gorstak92 gorstak92 10:37 05.10.2009

NY Taxi Driver

Kolega: Milan Mumin

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana