Moja ljubav,moja tuga,moja bol,moja sreća.....
Živim bez nje od 1992 godine... Kako ? Ne znam... Dani prolaze,vreme ide,a ona je i dalje u mojim grudima - kao sećanje.... Jedino tako je imam.... I.... Kad je eto,nekad tako vidim - kao danas....
Sećam se nekog koncerta na koji je išla sa mnom (10 godina mlađom i zaluđenom) davne 1989 .... Zaljubljena sam bila u nekog muzičara.... Sava Centar,ona i ja sedimo i pijemo kafu,tj sok.... i kažem joj - Kako je bez veze da će ovo veče proći i da će sutra biti neki novi dan.... Valjda zato što mi je to bilo najjlepše veče do tada u životu.... Odgovorila mi je - To je neminovno,tako to ide....
Nekako sam osećala da će mi je život oduzeti i pre nego što se to desilo.... Vukla sam neke strahove,vukla sam neke slutnje.... I u martu 1992 godine mi je pisala pismo u kojem kaže :"Sestro moja,ja sam se zaljubila.on se zove Dule i jako jako mi se sviđa."....Još je bilo ponešto o njemu (ne sećam se - skleroza hvata).... Desilo se da se ona ukočila u leđa te zime,a on je bio toliko dobar da je posećivao skoro svaki dan.... U maju se verila.... Nije mi se svideo (ni dan danas mi se ne sviđa).... Jednostavno,želeo je da mi odvede sestru daleko od mene,daleko od svih nas.... Još da je daleko bila kilometrima - koliko je bila zabačena.... Uglavnom,oni su nju isprosili,a moja Vesna se i udala dan posle svog 28 rođendana.... Nikad neću zaboraviti neke stvari i naš razgovor.... ne,ne mogu pričati šta smo jedna drugoj rekle,ali sam tada shvatila ono što nosim sve ove godine....Kao balon koji se naduvava i naduvava i nekad tako eksplodira i suze se same slivaju niz lice....
Mogla je biti udata za košarkaša...Ne znam da li bi i kako bi njen brak opstao - da se udala za njega.... Mogla je biti u Nemačkoj,mogla je imati sve - što je poželela....Najjlepša u obe familije,zgodna,dobra.... Udala se u selo,zabačeno od celog sveta....
Nismo se ni čule ni videle više od 10 godina.... A nema ni 120 km od Beograda do njenog sela....
Nikad nije nazvala.... Sem za vreme bombardovanja - da se sklonimo kod njih....
Gledam je danas,a u sebi - Nemoj,nemoj sada da kreneš da plačeš..... I nisam.... Ali,plačem sada....
Znate kad ceo svoj život i mladost provedete sa nekim,a onda vam se ne javi 10 godina....I vidite ga i vidite mu u očima da vas voli kao i vi njega i pitate se - zašto je sudbina tako jebeno zajebana !!!
Pitala me je da li imam nekog dečka...Rekla sam joj za Miloša - ne sve,jer nemam ni šta mnogo da kažem.... Drago joj je....Jer,ona je jedna od ljudi koja zna šta mi se desilo... I drago joj je da mogu da zavolim nekog ponovo.... Sad koliko mogu da verujem i koliko ja verujem - je druga stvar....
Negde,duboko u sebi - ostala je moja Vesna..... I znam,ako je ne budem videla narednih 10 godina - biće to i dalje.... Iako nismo zajedno ,iako se ne čujemo i ne vidimo.... Voleće me,kao što me je oduvek volela - kao i ja nju....