(uradak na temu Kriza srednje dobi)
Ponekad, neki običan dan od koga niko ništa nije očekivao bude lep i prijatan i sve ti se namesti baš kako treba. Ponekad. Nema pravila.
A drugog nekog dana, umesto budilnika probude te neka kvrgava kolenca koje ti se veru po leđima ili majka koja te je rodila odluči da te pozove u praskozorje.
- Hvala mama, ’ajde a se čujemo kasnije.
Iskobeljaš se iz kreveta, pogledaš se u ogledalo, upitaš se: Ko je ovaj čovek u mojoj pižami? i vratio bi se da odhiberniraš sledećih 24 sata, ali ipak ustaneš. Rituali su čoveku neophodnost. Nije to slučajno.
Majka ti kaže: Dete moje! Ti više ni za mene nisi dete.
Otac ti kaže: Nećeš mi verovati, ali ove godine sam se sâm setio
Ona ti kaže: Koliko se mi već godina poznajemo? Meni si stalno isti.
Deca ti kažu: Srećan ti sto pedeseti.
Kolege ti ništa ne kažu već, kad se ne nadaš, unesu tortu sa svećicama a uopšte ti nije do toga. Oni aplaudiraju i prave se veseli, praviš se i ti, stvarno ne bi bio red da im kažes: Manite me se ljudi, jer bi to bilo jako, jako nepristojno; ipak je to samo manifestacija prijateljstva.
Tradicionalno, u maniru Ms Monroe kuma ti otpeva: Happy birthday Mister President!
Puno ti lepih stvari na taj dan kažu, a ti ne znaš šta bi odgovorio. I stalno misliš kako je sve to imalo neku drugu čar u doba kada su te svi vukli za uši. Tada si svake godine bivao sve pametniji. Tada su te iskreno radovali pokloni. Tada noć pred rođendan nisi mogao da zaspeš od uzbuđenja jer si očekivao da se na taj magični dan a koji si se rodio dogodi nešto užasno važno.
I najbolji od svih tvojih rođendana bio je onaj koji si zapamtio po tome što te ujak za uši digao sa zemlje a ti se đilitao i praćakao. Izgubio si račun; ne znaš kada su te poslednji put vukli za uši? Može biti da je baš u čupanju ušiju tajna.
A danas je juče od sutra; rekao je jedan mudrac kada je bio dete.