Dugo, o, tako vrlo dugo pokušavah da ustvrdim sve što jesam/sam i čemu, sa takvim jesmstvom/smstvom idem, kuda? A sada bih, o tako mnogo želela da se ispišem iz svih tih svojih temelja i otpočnem mirnu plutnju kroz bespolni etar nismstva.
Nisam is the new jesam, to bih ovde želela da prodam. To bi bio apsolutni gubitak identiteta u zamenu za ultimativnu nezavisnost od sebe samoga, svoje kulture i svega ostalog čemu se pripada ili u šta se nasilno bivalo umočen i to bi bilo kozmo super: nezavisnost od imena, od pola, od radije sutlijaš nego puding, čak i od može i cimet, od suknje, od pantalona, od Balkana, od Džejn Ejr, od žute, od ljubičaste, od Miroslava Lazanskog i drugih simpatija, Zvezde, Partizana, načina seče noktiju, straha od vode, dizanja leve obrve i drugih stvari od kojih krpila sam kontinuitet sebstva i kome sam obraćala se kad sam tužna&/ili uplašena (tja!kao religija, vidi ti to bogati), a što je preporučljivo izgraditi da bi se vodio ispunjeni život zadovoljnika i da bi se opstalo u brzom svetu bez vrednosti i u njemu našlo svoje mesto. Ljudi koji na vreme izaberu za sebe neki od identiteta za koji će misliti da je njini jedini i posvete mu se, oni po istraživanjima Instituta za snabdevanje ženskih novina kratkim glupim istraživanjima besmislenih fenomena u Severnoj Karolini bolje spavaju, manje prde i osećaju se ispunjenima. Tržište must have identiteta je varka, gde kučka prodavačica laže da vam Idnttet dobro stoji i da je unikat i kao takav ima nekakvu vrednost. Cela ta potera za njim je jedna vrsta društveno korisne zabave, regrutacija u foldere društva zapravo. Oni koji ne nađu svoj na vreme i ostanu predugo da traže, obično se smatraju za neupotrebljivi, slabi isprdak koji kvari neprekinuti niz : ) proizvodnje kontinuiteta koji je tako osmišljavajuć za ljudski život i čak može posle da se umuva kao neko nasleđe ili čak kao gđa tradicija. Koga mrzi da pravi svoju kompilaciju uvek može da se opredeli za najveće hitove kolektivnog identiteta i preda život Nataši Jeremić ili Maši Mileusnić da mu ga one ispričaju sa televizora. U stvari identitet nije poistovećivanje sa nečim posebnim i ličnim nego je istost svega, ma koliko lica imao.
E, sad, nije stvar ni u večnom traženju i nenalaženju, to je isto klopka- možda nisi ništa kupio, ali i dalje provodiš život u robnoj kući, ronjajući. Stvar je u ispisivanju iz samstava ili makar u jednom žilavom migoljenju, mutiranju, pulsaciji svega čime si napunjen bez imanja ljubimaca tako da slobodan i kao takav opasan šetaš ulicom kao šetajuća pretnja da možeš u svakom trenutku ispovraćati i šajkaču, i Joko Ono i ostalu duhovnu hranu. Bljuh.
Potrebno je mnogo truda i gorkih okolnosti za ispisivanje iz identitetata i pripadanja zato što su te stvari mudro napumpane do nivoa fiziološke potrebe iako su laži, a nezavisnost koja se ako je uopšte moguća tim ispisivanjima postigne nije neka konkretna nagrada, nema čak ni odlike lične sreće. Ona samo jeste. Ali jeste/je nezavisnost.