U današnjem Blicu naišla sam na tekst Političke stranke u Srbiji koče reforme o predstojećem izveštaju Evropske komisije o strategiji proširivanja, koji je pripremljen za Savet ministara EU i Evropski parlament, a koji će u Beogradu biti uskoro predstavljen.
U njemu Komisija ističe da su pregovori o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju pokazali da „Srbija raspolaže kapacitetom državne uprave za napredak ka EU“ i da „može dobro da sprovede budući SSP, ako se taj kapacitet valjano iskoristi“. Navedeno je da je u maju sastavljena reformska srpska vlada u svom programu stavila naglasak na evropsku integraciju, „ali su rezultati ostali polovični“. Vlada u Beogradu je, kako je navedeno, ostvarila povoljne rezultate u saradnji s Haškim sudom, što je omogućilo obnovu pregovora o pridruživanju sa EU ali, potpisivanje tog sporazuma je uslovljeno „ispunjavanjem međunarodne obaveze o punoj saradnji s Tribunalom u Hagu“. Evropska komisija smatra da Srbija mora da usvoji zakon o strancima kako bi se od nove godine mogao sprovesti sporazum o viznim olakšicama i readmisiji sa EU.
„Zakon o strancima još nije usvojen. Bilo je nekih poboljšanja u kontroli granica, uključujući prenošenje nadzora državne granice sa srpske vojske na Ministarstvo unutrašnjih poslova.Dalji napori su nužni za razvoj integrisanog upravljanja granicama“, piše u analizi. Borba protiv organizovanog kriminala i pored presude za vinovnike ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića, predstavlja ozbiljan problem za Srbiju, smatraju u ovoj međunarodnoj instituciji. Reforma pravosuđa, što je jedan od prioriteta partnerstva, „kasni a na nove zakone se još čeka“, ocenjuje se u izveštaju.(bold JM)
Kao što smatram bitnim činjenicu da je usovjen Reformski sporazum, i čudnim to što je on u našoj široj javnosti, a pogoovu među političkim pro EU opcijama, prošao bez velikog interesovanja, tako mi se čini da će i najavljeni izveštaj proći bez, pre svega, adekvatne političke reakcije. Medijska će se svesti na izjave par funkcionera, njihovih savetnika i “usual suspects” komentatora. Bilo koji skup da neka od NGO napravi tim povodom, u medijima ćemo videti samo izjave zvaničnika date na otvaranju o dnevnim pitanjima koja uopšte ne moraju da imaju veze sa temom. Tako je bilo i sa zanimljivim i korisnim skupo koji je Beogradski fond za političku izuzetnost organizovao sa Kancelarijom za pridruživanje EU, koja se sa razlogom hvali i u novom izveštaju EK. Jovan Teokarević izneo je, tom prilikom, još jednu bitnu stvar o prirodi samog Reformskog sporazuma. On ne samo da EU omogućuje da brže donosi odluke, o čemu sam ovde već pisala, već joj omogućava da to od sada čini i sa brojem čalnova većim od trideset, što je odličan vest za sve zemlje aspirante sa Zapadnog Blakana.
Izneću ovde jaden sasvim ličan utisak i volela bih da budem demantovana. Osim ubeđenja da mediji ne prenose kako treba skupove ( bar one koji se održavaju u Beogradu i za koje ja znam), na kojima se govori o vanjskopolitičkoj orijentaciji zemlje ili o saradnji Srbije sa EU, čini mi se i da na njima nema uvek i onih koji bi po prirodi stvari trebalo da budu. Ne znam da li je problem lične ili organizacione prirode ili jednostavno previd neke od strana, ali mi se čini čudnim da na takvim skupovima ne bude i onih iz opozicije koji se svojim političkim zalaganjem ističu kao zagovornici Srbije ne samo u evropskim već i u evroatlantskim strukturama. Kao što mi se čini da nema osvrta tih političkih elita toliko na rad spomenutih struktura iz državne administracije, a koje se hvale u izveštaju Komisije. Ne znam koliki je stepen i oblik saradnje, ali sam ubeđena da bi on morao da postoji i da bude, ako postoji, vidljiviji. Bio bi to dobar znak da u budućim smenama vlasti ili prekompozicijama iste ne bi bez razloga otidlazili oni koji dobro znaju kako država treba da pregovara sa EU. Što uopšte ne isključuje dijalog EU struktura i sa ostalim segmentima u društvu, ali treba ipak imati na umu da državna administracija ima ogromnu i nezamenljivu ulogu u formalizovanju političkih aspiracija pridrživanja.
Bez ove komponente, bez povećanog interesovanja za rad postojećih struktira oko evropskih integracija i bez više vlasitih javnih osvrta na ta dešavanja svaka kritika vlasti od strane opozicije da joj se zatire sloboda delovanja i nije utemlejena. Razmišljanje o uličnom buntu u Srbiji 2007, iako možda tek nostalgija o “dobrim starim danima” čine se malo prevaziđenima ako ne i kao paravan za vlastito dublje neprofilisanje u toj oblasti.
Hteli mi to ili ne, bilo za to vreme ili ne, u Srbiji se nametnula debata ne samo o članstvu u NATO već i u EU. Tomislav Nikolić se prvo deklarisao kao evroskeptik, a sinoć je reako da on nema ništa protiv EU ali da nas neće EU, takva gramziva, srbofobična, etc,etc…kakv radiklani zaokret! Bez obzira što mnogi sa razlogom upozoravaju da je politika DS i DSS i G17+ oko Kosova identična, a pro EU minsitri se i time hvale, predstojeći predsednički izbori biće dobra prilika da se istinski provere evropske agende svih relevantnih igrača. Ona je kod nas često i pogrešno suviše poistovećena ili oportuno namerno pogrešno odvojena od evroatlantske komponente.
LDP više ne bi smeo da je pakuje u frazu modernizacije Srbije ili saradnje sa Hagom, već joj mora dodati i na sadržini, ako ništa drugo u obliku promovisanja potrebe da se što pre uradi ono što Komisija ističe kao prioritetno. ( Indikativno je da neko ko je u stanju da sproverde tako dobru izbornu kamapnju nije, i pored svih loših okolnosti, u stanju da u širu javnu raspravu uvede svoj predlog zakona protiv diskriminacije, dugo čekani i jako bitan i sa stanovišta pridruživanja EU jer je bio jedna od uslova i iz prošlog ugovora sa EK o evropskom partnerstvu, već se debata umesto toga okrenula na lično-ne-stručni obračun sa irelelvantnim Antonićem.)
Kada je u pitanju DS kandidat, obaveza je čini se još i veća. Uz podršku G17+ i sa još jednim pro EU kandidatom u trci, upravo je na DS istorijska obaveza da tokom predsedničke kampanje jasnije objasni srpskim biračima šta je potrebno još učiniti da bi se nastavilo sa pridruživanjem EU, ne toliko licitiranjem rokova, ili isticanjem ekonomskih koristi od članstva, već jasnijim stavom i prema evropskim vrednostima na kojma EU počiva i kursu zajedničke evropske spoljne i bezbednosne politike, i Srbije u tome. ( Ovde im u prilog idu vrlo socijaldemokratse odredbe iz novog Sporazuma, ako to DS biračima još uopšte nešto znači, i ako su DS lideri to uopšte uočili. Javnosti nisu predočili.)
Nije više u pitanju ko ima više ili manje energije, ko je više ili manje korumpiran, ko je koga više ili manje izneverio u nedavnoj prošlosti, već jednostavno gde ko i kako vidi Srbiju za par godina. Odnos prema regionalnoj saradnji, bez obzira na ishod statusa Kosova i prema EU pridruživanju morale bi biti okosnice pro EU kandidata, a ne samo Kosovo ili Kosovo kao prva tema, a sve ostalo od drugorazrednog-i uslovljenog-značaja.
Bude li podška Tadiću od DSS uslovljena tipa za EU ako to ne ugrožava to i to, što ćemo prosuditi zajedno sa radikalima i sps, etc, etc….i ako je Tadić prihvati, to jest ako počne sa žvakom, jesam ja majke mi za EU čim EU ispuni to i to, i mane se silovanja međunarodnog prava i striktno se drži poštovanja toga i toga, propustićemo istorijsku šansu da se Srbija konačno jasno podeli na pro reformsku i pro EU i na ne EU narodnjačku eventulano pro Rusku . Ne u smislu poslovne saradnje, tu je dovoljno da se ima ravnopravan status, pa neka bolji pobedi, već u smislu povezivanja svoje spoljne politike sa striktno ruskim interesima, koji ma kako legitimni sa njihovog stanovišta, ili objektivno kratkoročno primamljivi i za Srbiju, mogu biti vrlo štetni za dalju demokratizaciju Srbije, i korištenje jedinstvene prilike koju regionalna saradnja i proširenje EU nudi.
Ne znam šta o tome misle Milka Forcan i Co ali sam ubeđena da direktno izabrani predsednik sa jasnom EU agendom itekako doprineo povoljnom brendiranju Srbije –makar u zapadnom političkom svetu. Njegova pobeda bila bi i znak da bi se posle novih izbora mogla formirati i nova pro-EU vlada u slučaju da parlamentarna većina počne sa opstrukcijom evropske agende.