Upoznao sam je u hotelskom baru. Sedela je u separeu sa jos jednom devojkom.
Novinar Itar-Tasa, izvesni Aleksej, rece mi da im pridjemo i ponudimo im pice.
"Znas, one su tu zbog nas" - tvrdio je. Nisam mu poverovao.
Ipak, prisao sam im i pitao ih da li mozemo da sednemo za njihov sto.
"Naravno !" - rekla je Rita. Nadja nije rekla nista.
Pila je limunadu i cutala. Aleksej je dugo pricao o tome zasto smo nas dvojica ovde, u Irkutsku. Zbog filmskog festivala.
Rita je bila odusevljena. Nadja je bila ravnodusna.
Pitao sam je sta radi u hotelskom baru.
"Odmaram se od napornog posla u japanskom restoranu. Sutra i prekosutra ne radim."
Onda je Rita objasnila Alekseju da studira novinarstvo i da su ovde jer zele da upoznaju ljude iz sveta.
Ponudio sam im pice, Rita je narucila casu vina, Nadja jos jednu limunadu. Aleksej i ja - votku.
Onda smo neko vreme cutali.
U bar su pristigli i Srbi sa kojima sam doputovao ovde.
Filmski radnici i predstavnici ministarstva kulture i ambasade Srbije u Rusiji.
Okrenuo sam im ledja.
Posmatrao sam Nadju i to mi se svidelo.
Onda Aleksej i Rita odose negde.
"Kakav je to filmski festival ?" - pitala me je.
"Pravoslavnih zemalja, rekoh joj.
"Ti si pravoslavac ?"
"Aha, a ti ?"
"Ne. Ja sam Burjatkinja. Nas Bog je Buda"
"Hej, pa Buda nije Bog"
"Znam da nije, ali pomaze"
Onda smo opet cutali.
"Da li si cuo za Ivolginski manastir ?" pitala me je iznenada.
"Volela bih da mogu da odem tamo. Dugo nisam tamo bila. Da se pomolim za moje i za sebe i da zapalim mirisne stapice".
"Ne, nisam cuo za Ivolginski manastir. Gde je to ?"
"Blizu grada Ulan Ude. Tamo, prema Mongoliji, 7-8 sati voznje odavde"
"Pa, da odemo tamo sada. Kad vec imas slobodne dane ?"
"Ozbiljno ?"
"Ozbiljno"
"Pa, hajde".
Pogledao sam u moje Srbe-filmadzije u baru. Izgledali su mi veseli. Predstavnici ministarstva kulture su se grlili sa jednom velikom ruskom filmskom zvezdom. Neki su bucno recitovali rodoljubivu poeziju i brisali jedni drugima znoj sa cela.
Nadja me je sacekala da uzmem pasos i novac iz sobe i da narucim taksi. Onda smo otisli do nje da se presvuce i da i ona uzme svoja dokumenta. Dok sam je cekao u kolima, pitao sam taksistu koliko bi kostala voznja do Ivolginskog manastira.
"Tamo i nazad ?"
"Da"
"Pa za to nam treba dva dana ! Jedan do tamo, jedan od tamo ! A, koliko se zadrzavate u manastiru ? "
"Sat-dva. ne znam tacno"
"300 dolara"
"Vazi".
Svitalo je kad smo stigli do Bajkala. Sa leve i desne strane puta bile su breze. Milijarde breza. Posmatrao sam ih sledecih 7 sati. Razmisljao sam da li bih trebalo da svakoj od njih kazem “Dobar dan”. Tu i tamo bile su kolibe pored jezera. Sa satelitskim antenama. Ispred koliba su su se susile ribe. Zaspao sam. Nadja me je probudila kada smo stigli u Ulan Ude. Htela je da vidim ogromnu glavu Lenjina na trgu. Tada se i nasmejala. Prvi put. Primetio sam da vise nema breza. Sve je ovde bilo ravno. Stigli smo u Ivolginski manastir. Bilo je rano posle podne. Taksista je ostao da spava u kolima, a Nadja i ja smo otisli u glavni hram. Zapalila je mirisne stapice i stajala pored drveta pod staklom. To drvo je doneo 14-ti Dalaj Lama kada je posetio ovo mesto.
Izasli smo napolje i seli na klupu pored hrama. Pricala mi je o Agvanu Dordjievu, koji je bio drug 13-og Dalaj Lame i koji je mastao o ujedinjenju Rusije i Tibeta. Pricala mi je o Dasi Dorzo Itigilovu cije se telo cuva u ovom manastiru. Umro je u meditaciji 1927 godine, ali njegovo telo, koza, organi… nisu.
Jedan od monaha je izasao da isprazni kofu sa pepelom. Pitao me je odakle sam.
“Iz Srbije” – rekoh mu.
“Aaaaa, jadno Kosovo” – rece mi.
Onda opet odosmo u taksi, pa nazad u Irkutsk. I opet breze. Svitalo je kad smo stigli. Nadja me je pozvala da svratim kod nje i da jedemo zajedno. Dok sam cekao da spremi hranu, gledao sam neki kriminalni film na televiziji.
Vratio sam se u hotel i pravio se lud dok su me moje srpske filmadzije kritikovale sto sam nestao i sto me bas briga za srpsko-rusko prijateljstvo.
Bilo mi je lako da se pravim lud.