Povod za ovaj post je sledeća vest:
"Sudija odbio da venča belkinju i crnca
Mirovni sudija iz Luizijane Kejt Bardvel odbila je da venča belkinju i crnca, uz obrazloženje da to čini zbog njihove buduće dece, jer na osnovu iskustva zna da većina mešovitih brakova... " (B92) - A evo i celog izveštaja...
Šta na ovo reći? Svako svoju muku ima. Kod nas benigno-maligne neofašističke strukture, a kod Amera ... E, sad, ne znam da li je u pomenutom slučaju sudija štitio belu rasu od mešanja sa crnom, što je posebno na jugu stereotip. Ili je crnu rasu štitio od bele, što bi spadalo u malo neobičnije pojave, ali, s obzirom da ima svakojakih stremljenja na ovom svetu, nije isključeno. Ako je sudija crnac, bilo bi još objašnjivije. Ili je u pitanju iskreni zaluđenik koji je štitio obe rase istovremeno, jednu od druge? Naprosto, neko ko ljude toliko voli, da im u svakoj prilici želi dobro i teži da im, ako može, načini izbor koji bi po njih bio najbolji mogući. Pri tom se ne libeći pred saznanjem da će ga, recimo u ovakvom slučaju, spopasti novinari, organizacije za zaštitu ljudskih prava, pa i samo američko pravosuđe. Sa te strane gledajući, stvarno je hrabrost bila učiniti takav potez i odbiti venčavanje dvoje „raznobojnih" ljudi. Opet, da li to pokazuje koliko je velika samouverenost, i stvarna nezavisnost, američkih sudija, ili samo nečiji ipak lični stav unesen u profesiju? Verujem da je ovde možda po sredi i jedno, i drugo.
No, šta god bilo, o kom god motivu da se radilo - ostaje jedna nesumnjiva konstatacija. A to je da su dvoje ljudi svojom voljom doneli jednu ličnu odluku, a da je neko u njihovo ime, preuzimajući ingerencije njih samih da odlučuju u svoje ime, načinio novu, drugačiju odluku procenjujući da je ta za njih bolja.
Ovo je fenomenološki daleko šire pitanje od pitanja svega onoga što može da proizađe iz različitosti boje kože. Radi se o pravu na bilo kakav lični izbor. Svaki lični izbor (podrazumeva se da tu ne računam lične izbore koji očito ugrožavaju druge ljude ili imovinu). Recimo, odlučite da kupite određenu vrstu žvaka i priđete kiosku u nameri da to i učinite. Tamo vas dočeka pronicljiva, samouverena, racionalna grimasa „inspektora lične volje", koji vam kaže da vi ne možete da kupite te koje ste naumili da kupite, već neke sasvim druge, jer je to za vas bolje.
Koliko je sličnih pokušaja, više ili manje očiglednih, nekad i savršeno zakamufliranih, u samo jednom-jedinom danu običnog čoveka...