Protekla nedelja mi je prošla kao 100 godina.... Tako je valjda trebalo da bude.... Ponešto nisam ni primećivala.... Ponešto - što i jesam primetila - nisam registrovala.... Ni jedan jedini dan nisam ostajala sama kod kuće - ni da ne izađem iz stana - do danas....
Neću o tome kako sam - jer ne znam.... Ne znam kako sam.... Živim,radim po kući ponešto,odem da završim neke stvari koje i moraju i ne moraju da se završe i trudim se da ne razmišljam.... A razmišljam.... Neke odluke sam donela - ali dok ne budem sasvim sigurna šta ću i kako ću - ne želim da pričam o tome....
Nego,manimo mene - za sada.... Osim mene imali smo ovih dana i drugih problema u zemlji Srbiji.... 16.10.2009 je organizovana akcija Štrajk glađu,protiv gladi.... Nisam mogla da gladujem - ali,sam malim prilogom - SMS-om pomogla akciju.... Da su svi ljudi koji imaju mobilne telefone u Srbiji to uradili - sakupili bi dovoljno novca ,bar za neko vreme Narodnim kuhinjama... Jer - izračunajte sami - 3 miliona korisnika (a možda i više) puta 100 dinara - je koliko ??? Hajde,znam da znate toliko matematiku....I zašto sam se odlučila za SMS ? Zato što od toga što ja neću gladovati jedan dan - niko neće imati nikakve konkretne koristi.... Ja kad imam periode gladovanja - gladujem skoro i po 20 dana - pa šta ??? Srećom još nisam imala nekih zdravstvenih (dodatnih) problema.... Ovako,SMS-om sam zaista pomogla (ako naravno nije prevara,ali mislim da nije) nekome....
Imam dar za kuvanje.... Kuvam od svoje 14 godine... Kuvam dobro,nekad eksperimentišem ,imam recepata hiljade.... Toliko da je moja majka rekla da ih je pobacala - jer ne zna više kud će sa njima.... Naravno da nije,pronašla sam ih.... Sklonila ih gde je mislila da neću naći.... Od mene nešto sakriti - je jako teško....Dešava mi se da zaborvaim gde sam nešto stavila,ali da ne nađem nešto što mi treba - nema šanse.... Jedno vreme sam imala san da otvorim restoran.... Naravno,pokopana sam odmah... Ne zbog finansija (mada i zbog njih) ,koliko zbog dešavanja koja su označila 90-te i restorane u Beogradu.... Imala sam prilike da pričam sa mojim dragim drugarima - koji imaju jedan mali,simpatičan i veoma posećen restoran - o tome,ali ne znam zašto nikad nisam pitala.... U početku mi je bilo glupo,kasnije sam i zaboravila....
Nije mi palo na pamet da za projekat koji sam konkurisala - predložim otvaranje Narodne kuhinje.... U stvari,lažem - jeste... Ali,to nikako ne bi moglo da prođe - jer projekti su bili - kako zaraditi novac,kako ostvariti dobit,platiti troškove...itd.... U Narodnoj kuhinji toga ne bi bilo.... U Narodnu kuhinju bi mogao da uloži onaj koji je svestan da čini dobro delo i da radi to - zbog toga da ljudi sa malim ili nikakvim primanjima mogu da imaju obrok ... Danas takvih ljudi skoro i da nema.... Svaka čast ljudima koji su pomogli,čak i onima koji su taj dan samo gladovali,svaka čast onima što su dali novac,ulje,brašno i prehrambene potrepštine.... I verujem da će biti još dobrih ljudi i još akcija.... Ipak,mislim da je to sve nedovoljno.... Mislim da je čovek kako čovek totoalno obezvređen (a kada kaže neko ko se toliko razočarao u ljude i ko stvarno jako malo veruje ljudima- onda znate koliko je sati)... Država bi trebala da napravi neki projekat,strategiju (kad mogu za sve - zašto ne bi mogli i za to) i da omoguće tim ljudima pristojan život.... Zaposlenje...Penzije....Pomoć....Nešto - bilo šta.... Samo da ne gladuju !!!