Bitka za Srbiju [3]- NOVJ napada

gorran2 RSS / 19.10.2009. u 03:45

Što me znači da Nemci ne napadaju. Naprotiv, oni se dosledno drže devize da je napad najbolja odbrana.

(Probaću da promenim stil izlaganja i ovo prikažem preglednije i u lakšem tonu.)

U leto 1944. partizani su stvorili značajno uporište u Srbiji, između Ibra i Južne Morave, a dodatne jedinice se, i pored ometanja i zaseda, prikupljaju s leve strane Lima.
Komandant Srbije dobija zadatak da svojim skromnim trupama, uz supstancijalnu pomoć četnika, likvidira uporište NOVJ u Srbiji. Tokom celog jula nižu se operacije ("Trumpf", "Hallali" i "Kehraus").
Takođe, počela je da se formira koncentracija snaga NOVJ u Sandžaku.

20484.jpg 

Phleps.jpgŠtab Ag"F" zadužuje štab 5. SS korpusa da razbije koncentraciju NOVJ iza Lima i stavlja mu na raspolaganje svoju operativnu grupu. Komandant korpusa Artur Phleps (na slici), koji raspolaže kvalitetnim i krupnim borbenim formacijama, prebacuje svoj štab iz Sarajeva u Rašku, i organizuje tri uzastopne operacije "Röslein" u jugoistočnoj Bosni, "Draufgänger" u severoistočnoj Crnoj Gori, tokom jula, i najambiciozniju "Rübezahl" u severnoj Crnoj Gori.
Operacije u Toplici i Jablanici dovele su neučvršćene jedinice NOVJ u Srbiji u prilično tešku poziciju. S druge strane, operacija "Draufgänger" je krenula naopako po Nemce. Nakon početne inicijative od 18. jula, 24. jula snage NOVJ preduzimaju protivnapad, razbijaju glavninu 21. SS divizije i dovode Nemce u težak položaj, sabijene u obruč u oblasti Murina. Vrhovni štab međutim naređuje, i nakon dva dana ponavlja naređenje ovim jedinicama da bezuslovno napuste započeto uništavanje nemačke grupacije i hitno odmarširaju preko Ibra i Kopaonika, gde je srbijanskim partizanima neophodna pomoć.
Ova grupacija 3. VIII probila je nemačku odbranu na Ibru i narednih dana na Kopaoniku razbila 4. grupu jurišnih korpusa JVuO.

20486.jpg
 

Tokom avgusta Phleps vodi najambicioznu operaciju - "Rübezahl". Radi se o koncentričnom napadu na durmitorski plato, sa namerom da iscrpi i razbije snabe NOVJ koje se oslanjaju na ovu oblast, i tako ih za duže vreme onesposobi za napad na Srbiju.

20487.jpg 

Iako su vođene vrlo oštre borbe - samo u toku jednog dana, 22.VIII, saveznička avijacija je sa uzletišta na Breznama otpremila 1059 ranjenika u bolnice u Italiji - operacija potpuno promašuje. Prva proleterska divizija manevrom je izbegla nemački udar, i već 20. avgusta otpočela usiljeni marš u dubinu. Desetak dana kasnije i Šesta divizija uspela je da se oslobodi pritiska i krene za Prvom.

Tokom ovog prodora razbijena je bugarska barijera na Zlatiboru kod Palisada i zauzeta Požega.
Sledeći pojas odbrane činila je netom sređena 4. grupa jurišnih korpusa JVuO, ojačana ljotićevcima. U čuvenoj bitci na Jelovoj gori 6-10.IX četnici su ponovo poraženi i razbijeni.

20488.jpg
 

Nakon toga Šesta divizija likvidira nemačko-srpsku posadu i oslobađa Valjevo 15-18.IX , a Prva, zajedno sa novopristiglim Petom i 21. divizijom vodi oštre i promenljive borbe u Šumadiji sa delovima 7. SS, 117. lovačke i Brandenburg divizije. Gornji Milanovac i Aranđelovac nekoliko puta prelaze iz ruke u ruku.

Rat je tako ponovo ušao u srce Srbije.

16. i 36. divizija takođe su savladale nemačku barijeru na Drini, i tokom poslednje dekade septembra razbile četničke korpuse i kvislinge pod komandom pukovnika Jungenfelda, i izbile na Savu.
3. X Šesta lička zauzela je Ub.
Nemci su svesni da je nastupio trenutak odsudnih ratnih dejstava u kojima im pomoćne i kvislinške snage više nisu od pomoći. Raspuštaju Nedićevu vladu i evakuišu Nedića i ministre, a njegove "jedinice" integrišu u četnike pod Mihailovićevu komandu. Potom od 3. do 5 oktobra celu četničko-nedićevsku grupaciju iz zapadne Srbije evakuišu vozovima iz Beograda za Kraljevo, gde će od njih biti još neke koristi.

6. oktobra Tito naređuje napad na Beograd.



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gorran2 gorran2 20:28 19.10.2009

Kopaonik

Proboj Operativne grupe divizija NOVJ u Srbiju (28. 07—10. 08. 1944. godine)

Peta divizija (komandant pukovnik Milutin Morača): Berane — severno od Rožaja — Slatina, Pridvorica, Ravne (Ibar) — Lozna (Kopaonik) — Kuršumlija.
Druga divizija (komandant pukovnik Ljubo Vučković): s. Goražde (Berane) — južno od Tutina i Novog Pazara — Leposavići, Dren (Ibar) — Blaževo (Kopaonik) — Brus — Barbatovac — Kuršumlija.
Sedamnaesta divizija (komandant pukovnik Gligo Mandić): Suvi Do — severno od Tutina —južno od Novog Pazara — Rudnica, Dren (Ibar) — Planica, Belo Brdo (Kopaonik) — Aleksandrovac — Kuršumlija.

- ukupno 7.000 vojnika.

Okupator
Na Ibru od Kosovske Mitrovice do Raške:
Nemačka 1. brdska divizija (99. puk),
14. puk 7. SS divizije »Princ Eugen«,
1. i 2. bataljon 5. puka Ruskog zaštitnog korpusa,
delovi 3. nemačkog policijskog puka.
Rejon Kuršumlija — Blace 122. puk bugarske 27. divizije, konjički eskadron.
Ukupno 20.000 vojnika.

Kvislinzi
Na Ibru:
Jedinice Srpske državne straže i Muslimanske milicije.
Župa — Kopaonik:
Četvrta grupa (šest) jurišnih korpusa,
dva korpusa Gorske garde,
1. i 2. ravnogorski korpus,
Zlatiborski i
Javorski korpus.
Ukupno 10.000 vojnika.

- ukupno Nemci + sateliti - oko 30.000 vojnika.
gorran2 gorran2 00:10 20.10.2009

Kopaonik - prva krajiška brigada

KRVAVA NOĆ NA MILANOVOM VRHU

Nakon borbi na sektoru Leposavić - Lozna, Drugi bataljon je, 7. avgusta 1944. godine poslije podne, stigao u omanje selo na padinama Kopaonika. Tu smo dobili odmor, a sve nam je nekako bilo naklonjeno: dan sunčan, voćnjaci obrasli travom, u blizini izvor i potočić, jednom riječju - idealno za predah. Mnogi borci su se, poslije kraćeg predaha, izuli da bi oprali noge. Drugi su, pak, čistili oružje, duk su kuvari namještali kazane i založili vatru da bi skuvali ručak, čemu smo se najviše veselili jer još od juče nismo ništa okusili.
Iznenada je među nas utrčao kurir iz štaba brigade, tražeći komandanta bataljona. lako nam ništa nije objasnio, po njegovoj žurbi i glasu bilo nam je jasno da nosi neku hitnu poruku. Shvatili smo da nam predstoji pokret, pa smo se odmah počeli pripremati. I zaista, nije prošlo ni nekoliko minuta a komandiri četa su se oglasili: "Pokret, hitno, požuri!" Tužno smo gledali kako kuvari prosipaju iz kazana tek zagrijanu vodu, dok se mi gladni svijamo u kolonu.
Grabimo uzbrdo, povremeno i trčeći, da ne bismo prekinuli vezu. Dugačka kolona poput zmije vijuga uzbrdicom obraslom sitnim rastinjem. Od borca do borca prenosi se: "Brže, brže!" Počeo je da pada i mrak, a mi još uvijek trčimo uz planinu. Zamor dostiže vrhunac. Teško je svima trčati uzbrdo, još pod ratnom opremom, ali najteže nama puškomitraljescima i našim pomoćnicima koji nose municiju. Noge nam klecaju, znoj nas obliva, pa je odjeća potpuno mokra. Borci počinju i da negoduju, pitajući se zašto toliko trčimo. Politički komesar Savo Šobot nam objašnjava da moramo što prije stići do vrha planine, svakako prije nego što onamo izbiju četnici. To kaže i žuri - na čelo kolone. Stvarno, taj neumorni mladić ima vraški veliku kondiciju. Čas trči do čela čete, a onda sačekuje začelje i požuruje i hrabri borce: "Brzo ćemo stići, nema još mnogo". Moj dobar drug Todor Rajlić Todoš, naš puškomitraljezac, onako zadihan od umora, gunđa: "Ma daj da samo malo odmorimo dušu, komesare, a onda ćemo sjuriti tu bandu sa planine, majku im izdajničku - da ih ima ne znam koliko!" Komesar se smješka i opet nareduje: "Brže, brže!" Neko se oglašava: "Uh kolika je ova planinčina, nikad joj stići do vrha".
Najzad, kolonaje stala..Doslovno popadasmo po zemlji. Hladan planinski vazduh prosto probija znojavu odjeću i dopire do kože. Baš nam prija taj predah, a obaška nas oveseli vodič koji kaže da je to i vrh planine. Međutim, odmah, prema horizontu vidimo ispred nas nove visove. To nas sneveseli.
Komandant bataljona Dane Raca naređuje da se naprijed uputi patrola, da ispita teren. Patrola i ne odmače, a četnici odozgo osuše vatrom. Poskakasmo sa zemlje. Komandant Raca raspoređuje čete i daje naređenja za napad. Kaže da se to brdo sa kojeg se četnici oglasiše zove Milanov vrh, visok 2.017 metara. Mislim nešto: "Ni ljepšeg imena ni ružnije situacije!" Moj desetar Luka Dragičević gunđa i prijeti četnicima: "Tu li ste, izdajnici, sada čete nam platiti kao kurjak kožom!"
Hitro smo se razvili u borbeni poredak ijurnuli na četnike na toj koti 2.017 m. Razvila se žestoka borba. Četnici su u međuvremenu zaposjeli zaklone izrađene od kamena i tuku naš poredak iz automatskog oružja. Ali, naš juriš je bio tako silovit da nas nikakva vatra nije mogla zadržati. Riješeni da se osvete četnicima za ono trčanje uz planinu, borci su kidisali na njih. Od eksplozija ručnih bombi i vatre iz automatskog oružja planina je svijetlila i nekako mi ličila na usijani vulkan kako sam ga zamišljao. Naši rafali i ručne bombe prosto su raznosili kamene grudobrane iza kojih su se skrivali četnici. Kamenje je prštalo na sve strane, uz sijevanje vatre.
Okrećem se i pružam ruku mom pomoćniku da mi otpozadi doda napunjeni okvir municije za puškomitraljez, kad prema odsjaju eksplozije ugledah komandanta Racu u streljačkom stroju. Znam iz iskustva da to borce nosi u jurišu, ali se i bojim da ga ne sasjeku četnici, što bi za sve nas bio nenadoknadiv gubitak. Čujem i glas desetara Laze Stojakovića: "Udri, Čerčile, udri! Naprijed, juriš!" Moj desetar Luka baca bombe i, po starom običaju u borbi, viče: "Razbucaj, Mileva!"
Jurišamo nezadrživo i četnici se dadoše u bjekstvo.
Na kopaoničkim visovima je svanjivalo. Vidi se da je na bojnom polju ostalo dosta poginulih bradonja. Oni koji nisu uspjeli da umaknu pred našim naletima - predaju se po grupama.
Iz Druge čete poginuloje pet drugova, a politički komesar čete Savo Šobot teško je ranjen. Među poginulim drugovima su politički delegat voda Mane Basta i puškomitraljezac Đuro Topolić.
...
Kasnije smo doznali da su ovdje bila tri četnička "jurišna korpusa", pod komandom zloglasnog vojvode Keserovića. Svašta: tri korpusa, a ovamo ih naša Prva krajiška brigada začas razbila tako da se više nikada ne mogu okupiti. I to još "jurišni". U skladu sa nazivom su i jurišali - bježeći kod Nijemaca. I sam Keserović je pobjegao pod skut Nijemaca, u Kruševac.
Kasnije se iz ratnog dnevnika komandanta Pete Krajiške divizije Milutina Morače saznalo da je u ovoj borbi na Milanovom vrhu, sem ostalog, zarobljeno 465, a ubijena 122 četnika; zaplijenjeno: 19 puškomitraljeza, 2 teška mitraljeza, 274 puške, 7 strojnica, laki bacač, 5 signalnih pištolja, 75 granata, 35.000 puščanih metaka, radio-stanica i 133 konja.
Mi smo imali 8 poginulih i 4 ranjena druga.

Ranko Repajić (Prva krajiška brigada, sjećanja boraca, knj. 2)
gorran2 gorran2 23:33 19.10.2009

Rübezahl - order of battle

Anti-Partisan Operations in Croatia: Operation "Rübezahl" (1944-08-03)
Enemy Forces: 1st Proletarian Corps NOVJ (1st Proletarian Div. and 6th Div.), 2d Assault Corps NOVJ (3d, 29th and 37th Div.), 12th Assault Corps NOVJ (16th and 36th Div.), 3d Assault Corps NOVJ (27th and 38th Div.). Total Partisan strength c. 20,000.

Axis Forces:
Approximately 45,000 troops.
German
1. Gebirgs-Div.
7. SS-Freiwillige-Gebirgs-Div. “Prinz Eugen”
13. Waffen-Grenadier-Div. der SS “Handschar” (elements)
181. Infanterie-Div. (elements)
369. Infanterie-Div. (kroat.) (elements)
2. Regiment “Brandenburg”
SS-Polizei-Rgt. 5 (elements)
Muslimanische Legion Krempler (elements)
1. Rgt/Montenegrinisches Freiwillige Korps
3. Rgt/Montenegrinisches Freiwillige Korps
Two (2) brigades of Chetnik auxiliaries plus 2,000 more operating under 181. Inf.Div.
Bulgarian
61st Rgt./24th Infantry Div.
Croatian
I Ustasha Brigade
XI Ustasha Brigade
8th Garrison Brigade
9th Garrison Brigade

Nemci su preformirali crnogorske četnike u "Crnogorski dobrovoljački korpus", po ugledu na Ljotićeve jedinice u Srbiji, a uz saradnju Nedićeve vlade, posebno ljotićevskog ministra Rastka Parežanina.
gorran2 gorran2 23:37 19.10.2009

Jelova gora - iz četničkog ugla

Zapovest Štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 4. septembra 1944. komandantima 1, 3. i 5. jurišnog korpusa i Šumadijske brigade za napad na jedinice 1. proleterskog korpusa NOVJ u rejonu Užičke Požege
Zapovest Štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 6. septembra 1944. komandantima 1, 3, 5. i 6. jurišnog korpusa za napad na 1. proleterski korpus NOVJ na prostoriji Užička Požega — Užice
Obaveštenje štaba Komande Srbije od 7. septembra 1944. potčinjenim jedinicama o ulasku jedinica Srpske državne straže u sastav četničkih jedinica pod komandom štaba Komande Srbije
Naređenje načelnika štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 13. septembra 1944. komandantu 7. jurišnog korpusa da sadejstvuje s nemačkim trupama u odbijanju napada 1. proleterske divizije NOVJ na Valjevo
Direktiva Štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 13. septembra 1944. komandantima jurišnih korpusa za napad na 12. korpus NOVJ
Memorandum komandanta 4. grupe jurišnih korpusa od septembra 1944. Draži Mihailoviću o kritičnom vojno-političkom položaju četnika i merama koje treba preduzeti za njihovo spašavanje
Direktiva Štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 23. septembra 1944. komandantima kolona za napad na 12. udarni korpus NOVJ na prostoriji Valjevo — Krupanj
Zapovest Štaba 1. šumadijskog korpusa od 27. septembra 1944. štabovima potčinjenih jedinica za napad na 4. brigadu 21. NOU divizije u rejonu Čačka
Zapovest Štaba 4. grupe jurišnih korpusa od 1. oktobra 1944. komandantima 2, 3. i 7. jurišnog korpusa za sadejstvo s nemačkim trupama u deblokadi Šapca
Naređenje Štaba 1. šumadijskog korpusa od 1. oktobra 1944. potčinjenim jedinicama za napad na jedinice NOVJ u rejonu Gornjeg Milanovca
Pismo komandanta Srpske državne straže u Kragujevcu od 6. oktobra 1944. komandantu 1. šumadijskog korpusa o situaciji u rejonu Kragujevca i formiranju četničko-nemačkog štaba
Izvod iz Knjige primljenih depeša Istaknutog dela štaba četničke Vrhovne komande od 6. avgusta do 9. septembra 1944. godine
gorran2 gorran2 20:42 20.10.2009

Valjevo - MacLean

Fitzroy MacLean: RAT NA BALKANU - GLAVA XVI: VELIKO FINALE

Prvi korpus je imao dosta nevolja da oslobodi Valjevo. Nemci, koji su odstupali, i za koje je ovo bio ključni položaj, odlučili su da ga po svaku cenu zadrže i garnizon se učvrstio sve do zadnjeg čoveka u poslednjem uporištu oko kasarne pretvorene u tvrđavu veoma dobro planiranim i izvedenim fortifikacijskim sistemom. U bici koja je nastala, partizani su pretrpeli teške gubitke i nisu uspeli da izbace neprijatelja sve dok dva "bofajtera" sa raketama, pozvana iz Italije, nisu zadala završni udarac opkoljenom garnizonu, obrušavajući se i ispaljujući rakete iz neposredne blizine na zgradu kasarne.

Za posadu jednog od "bofajtera", ovo je bila poslednja akcija jer, kad su počeli da se izvlače iz obrušavanja, naleteli su na poslednji rafal protivavionske vatre Nemaca, koji ih je srušio nekoliko stotina metara dalje. Njihova tela su izvađena iz olupina aviona i sahranjena sa svim vojnim počastima na groblju male pravoslavne crkve, blizu mesta gde ih je zatekla smrt.

Brzi pad Valjeva iznenadio je mnoge njegove stanovnike, koji su sarađivali s neprijateljem i više nisu imali vremena da organizuju bekstvo. Tu su spadali: pristalice Nedića, kvislinškog predsednika vlade, i Ljotića, vođe srpske fašističke partije, kao i neki četnici. Na fasadi jedne kuće još uvek su bile parole, ispisane slovima visokim jedan metar: "Neka dugo živi Ljotić! Smrt boljševičkom ološu!", koje sopstvenik, uprkos grčevitih napora u zadnjem času, nije uspeo da izbriše. Kuća gde smo bili smešteni, pripadala je jednom od vodećih četnika koji je, iako je najtoplije izrazio da se slaže sa savezničkim ciljevima, očigledno bio zbunjen odlaskom Nemaca i dolaskom partizana. Posle dan-dva, on je nestao i mi smo zaključili da ga više nećemo videti. Međutim, nekoliko dana kasnije, pojavio se ponovo, još uvek nervozan, ali ipak mirniji, jer mu je kao saradniku okupatora dosuđeno da plati kaznu i, učinivši to, bio je oslobođen.

U ovo vreme, u Valjevu je bilo mnogo hapšenja i suđenja onima koji su sarađivali s neprijateljem, ali, koliko smo utvrdili, presude su, uglavnom, bile blage i bilo je veoma malo smrtnih kazni. Posle svega što su čuli, stanovništvu se ovakva umerenost od strane partizana činila suviše dobra da bi bila iskrena i, zbog toga, ne bez razloga, mnogo se nagađalo koliko će to da traje.

Valjevo je bilo dosta veliki trgovački grad, mnogo veći od svih mesta u kojima smo dosad bili. Radnje su bile dobro snabdevene domaćim proizvodima i nemačkom robom, a tu se nalazio i restoran gde smo mogli da se hranimo. Naš četnički gazda, ma kakva bila njegova politička prošlost, bio je čovek od ukusa i obrazovan, i njegova kuća sa širokim prozorima, okrenutim prema sunčanom dvorištu, obraslom vinovom lozom, bila je puna lepih knjiga i slika, kao i skupocenog nameštaja. Gazeći u cokulama po dobro uglačanom podu i razgledajući dobro snabdevene izloge radnji, jedva smo se snalazili u novoj ulozi stanovnika jednog grada.
gorran2 gorran2 20:51 20.10.2009

Re: Valjevo - Šesta lička

Uoči 13. septembra, kad je 6. proleterska divizija u dosta brzom naletu zaposjela položaje oko 7 kilometara jugoistočno od Valjeva, definiran je plan za napad na Valjevo, jer - po uvjerenju štaba 1. proleterskog korpusa - »postoje vrlo povoljne mogućnosti za likvidaciju Valjeva«. Ujutro 13. septembra već su sve jedinice 1. i 6. divizije primile naređenje »da se prikupe za napad na Valjevo«.
U Valjevu je bilo više od 4000 neprijateljskih vojnika: dva bataljona njemačkog 5. policijskog puka, dva ojačana bataljona Srpskog dobrovoljačkog korpusa, dijelovi Srpske državne straže i četnički Valjevski korpus. Sjeverno od Valjeva, na prostoru Lazarevac-Ub-Obrenovac, bile su neke jedinice divizije »Brandenburg«. Nijemci su bili i u Lajkovcu, kao i u Mačvi. Čitavo ono područje između Kolubare i Drine bilo je zaposjednuto od Borbene grupe »Jungenfeld«. Uz te jedinice, »usled zaoštravanja situacije u srednjoj i zapadnoj Srbiji« - vidi se iz njemačkog izvještaja - »Grupa armija 'F je stavila na raspolaganje 14. SS puk 7. SS brdske divizije«, ali se »njegovo nastupanje od Uba prema Valjevu odužilo«.
Štab 1. proleterskog korpusa, kao i štabovi 1. i 6. divizije, računali su s brzim prodorom u Valjevo. Bio je to uslov da se predupredi intervencija njemačkih jedinica izvan valjevskog rajona. Mada su štabovi obiju proleterskih divizija, kao i štab 1. proleterskog korpusa, procjenjivali na bazi »više prikupljenih podataka«, pokazalo se da su svi ti podaci bili tek djelomično tačni. Jer, da se znalo da u Valjevu ima više od 4000 neprijateljskih vojnika različitih uniformi i da se znalo da su u susjedstvu (Lazarevac, Ub, Obrenovac i Lajkovac) dijelovi divizije »Brandenburg« (1. bataljon 1. puka), zrakoplovna alarmna četa s vodom tenkova, neki samostalni bataljoni pješadije i 202. oklopni bataljon, ne bi jedinicama pripremanim za napad bilo rečeno da su »neprijateljske snage na tom sektoru male«. I onih koji su bili utvrđeni u Valjevu i onih koji će im pohitati u pomoć bilo je toliko da će plan štaba 1. proleterskog korpusa biti tokom bitke nužno mijenjan.
Komanda specijalne Borbene grupe »Jungenfeld« je, cijeneći situaciju i po snagama obrane i po valjevskim utvrđenjima, vjerovala da je čvrstina obrane Valjeva osigurala barem obranu garnizona. Njemački bataljoni 5. policijskog puka i jedinice Srpske državne straže su utvrđeni na Krušiku, u starojugoslovenskim kasarnama. Te kasarne su bile prava tvrđava, ključni i dominantni rajon obrane sjevernog dijela grada i ulaza u grad od Beograda i Šapca. Baš kao i kasarne na Krušiku, tako su i neke zgrade u centru Valjeva pretvorene u čvrsta otporna čvorišta. Jedinice vojne policije, Feldpolizei, bile su u dobro utvrđenoj zgradi okružnog suda, a pomoćna policija poretka, Schuzpolizei, bila je u kući dr Miloša Pantića. Kreiskommandantura je bila u zgradi sreskog suda. Nedićeve jedinice (dijelovi dopunske komande Srpskog dobrovoljačkog korpusa, štab 1. puka, 3. bataljon toga puka i 3. bataljon 3. puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa, te dijelovi Srpske državne straže) i četnički Valjevski korpus su se utvrdili na južnim ulazima u grad, između rijeka Jablanice i Kolubare, i u rajonu Pivare. U gradu su nedićevci i četnici bili utvrđeni u oficirskom domu, hotelu »Brankovina« i bivšoj artiljerijskoj kasarni.
Za napad, jedinice 1. proleterskog korpusa su se prikupljale 13. i 14. septembra. Dvije brigade 1. divizije (1. i 3) do 20 sati 14. septembra izići će na liniju Divlje polje-Grabovica, a 1. i 2. brigada 6. divizije su se razmjestile na jugu Valjeva: 1. brigada ojačana baterijom brdskih topova 65 mm u zahvatu puta Kosjerić-Valjevo, između Parloga (k. 261) na desnom i potoka Gradca na lijevom krilu, a 2. brigada na njenom lijevom krilu, između Gradca i puta Ječmište-Valjevo. Treća brigada 6. proleterske divizije usmjerena je na još neoslobođeno selo Divce, desetak kilometara sjeveroistočno od Valjeva, na sjevernoj obali Kolubare, gdje će ostati i kao straža na prilazima Valjevu od Slovca i Lajkovca, i kao rezerva.
Prije pokreta na polazne položaje, odakle je u 5 sati 14. septembra artiljerija morala najaviti početak boja za Valjevo, svi borci su primili jednodnevni obrok suhe hrane i po dva borbena kompleta municije. Bataljoni 1. brigade su položaje oko južnog i jugoistočnog prilaza gradu zaposjeli u noći 13. i 14. septembra. Do 5 sati je sve bilo pripremljeno za napad. A kad je trebalo dati znak za početak, štab korpusa je napad odgodio za 20 sati, budući da sve jedinice 1. proleterske divizije nisu do 5 sati uspjele da iziđu na polazne položaje.
Neprijatelj u Valjevu je napad očekivao.
Prilazeći polaznim položajima, bataljoni 1. brigade su sve vrijeme u manjim čarkama. Vanjski prilazi su savladani od 18 do 20 sati.
Brigada je napadala s tri bataljona; »Pekiša Vuksan« je zadržan u rezervi. Na lijevom krilu rasporeda 1. brigade napadala su dva bataljona 2. ličke brigade.
Organizirani napad je na svim sektorima uslijedio - baš kako to naređuje štab 1. proleterskog korpusa, koji je upravo s Visa radiogramom obaviješten da s 12. korpusom i Operativnom grupom divizija ulazi u Armijsku grupu pod komandom Peka Dapčevića i Mijalka Todorovića - u 20 sati. Između 18 i 20 sati, »kao bujica naleteli su Ličani na spoljna utvrđenja Valjeva i slomili ih kao da su od stakla«, zapisuje onih dana Nikica Pejnović, nesklon, kao i drugi Ličani, da naglašava snagu, upornost i odlučnost neprijateljevog otpora.
U prva četiri sata borbe 2. lička brigada je ovladala predgrađem Popare, a 1. brigada - prodirući s juga, između Popara i Kolubare, oslobodila je Degurić i Bujačić. U špici napada nastupao je 1. bataljon 1. brigade; oprezno, ali s mnogo uočljive odlučnosti, ide užičkom džadom tučen s Gajina bočnom pješadijskom vatrom i iz protutenkovskih topova. Dumdum-metak je pogodio prvog u koloni, komandira 1. čete, uz Boltu najčešće pohvaljivanog borca 1. brigade, Radu Krajnovića Krajinu. Rana je strašna. Metak je eksplodirao u ustima, slomio je vilicu, pokidao jezik. Dane Petrović, koji je u grupi s Krajinom i došao u »Marka Oreškovića«, iznosi teško ranjenog komandira prema previjalištu, i pjeva - barem on želi ostaviti dojam da pjeva - mada svi čuju njegove mukle jecaje. Jandro Žunić naređuje svom zamjeniku Branku Vukeliću da preuzme komandu 1. čete, koja će s novim komandirom izvesti smion manevar i vrlo brzo izići u pozadinu neprijateljskih položaja na Gajinama. Gajine su na juriš zauzete. Komandant tog sektora, njemački kapetan, zarobljen je i poslan u štab brigade.
Na samom početku borbe za Valjevo, dok je još nastupala cestom uz potok Gradac, 2. četa krntijaša je ostala bez komesara Bože Došena, koj se strovalio u duboki kanjon male rijeke. Ostao je živ, ali prelomljene noge. Nešto kasnije i 3. četa je ostala bez jednog od dvojice s čela: poginuo je komandir Božo Ožegović. Kako se borba razgorijeva, sve više je ranjenih i poginulih, ali istovremeno sve više je onih koji se udarnim grupama i četama 1. brigade pridružuju odlučni da i sami sve dadu za oslobođenje svoga grada. Većina njih će se sutra naći u stroju 1. brigade, ali dosta je i onih koji su poginuli jurišajući zajedno s Ličanima.
Meka noć, kao izgargašana vuna, i topla, s puno oblaka i mraka, nad Valjevom je blještala od preobilja vatre, koja je sijala smrt. Juriši su uporni; utvrđena obrana grčevita, naročito ispred mostova na Kolubari, gde su bili izgrađeni bunkeri. Iz bunkera i utvrđenih zgrada ljotićevci, četnici i njemački SS policajci pružaju uporan otpor »brišući prilaze mostovima ubitačnim mitraljeskim snopovima, koji ne dozvoljavaju našim jedinicama prebacivanje na drugu (lijevu) obalu Kolubare«. Kod mosta u centru grada utvrdili se Švabe i četnici. Tu su bile kante s benzinom; vjerovatno za paljenje mosta, ako dođe do povlačenja. Poslije jednog juriša »Gupčevih« četa, taj benzin je zapaljen. Plamen je zahvatio i dvojicu SS-policajaca i jednog četnika. Poletjeli su niz lijevu obalu kao tri strašne buktinje. U taj mah je juriš ponovljen. Iz »Gupčevog« bataljona je tada poginuo Mićo Bursać, čovjek s najdužim stažom zamjenika komesara 1. čete (od proljeća 1943), drugi (po starosti) od četiri sina Dušana Bursaća iz Kaldrme, koji su bili borci 1. brigade. Mila karaktera i plemenite duše, uvijek u svemu doreciv i jasan, Mićo Bursać je imao ogroman autoritet među saborcima, jednako u »Marku Oreškoviću«, odakle je kao borac ponikao, kao i u »Matiji Gupcu«, gde se razvijao kao partijski rukovodilac. Ispred mosta na Kolubari, pored Miće Bursaća, poginuo je i sekretar skojevske organizacije u »Matiji Gupcu« Janko Krajnović, kojeg će u skojevskom rukovodstvu zamjeniti Milica Balać Basta. U novom jurišu poginuli su mitraljezac Dragan Do-šen i jedan od najsposobnijih strijelaca na džon-bulu, zapamćen samo po nadimku - Rodo.
Komandanti 1. i 2. brigade, Milan Antončić Velebit i Dragan Rakić, momci zreliji od prosjeka svojih boraca, iskusni u životu i ratovanju, po shvatanju njihovih boraca obojica lišeni straha ili bar spretni u prikrivanju svakog oblika strašljivosti, izišli su među najisturenije dijelove svojih jedinica. Obojici je jasno da će prelaze preko mostova i vatrom iz oružja osvijetljenih čistina ispred mostova platiti velikim gubicima. I Velebit i Rakić šalju kurire u štab susjedne brigade: obojica istovremeno predlažu sastanak, a potom žure da se sretnu na po puta. To i nije sastanak, nego žustri dogovor. Pozvani su i komandanti bataljona »Marko Orešković« i »Stojan Matić«, Jandrija Žunić i Ilija Palija. Komandanti brigada i bataljona su bili saglasni da je neposredni napad na mostove surov izazov. Ima boljih rješenja. Prema ključnom čvorištu obrane na desnoj obali, ispred najutvrđenijeg bunkera, bit će privučen top 75 mm i više mitraljeza. S takvim pojačanjem razložno je očekivati da će »Matija Gubec« i »Božidar Adžija« razoriti betonsko utvrđenje. Zbog pojačanog napada na tom sektoru, neprijatelj nije ni zamjetio da su Jandre Žunić i Ilija Palija izvukli svoje čete iz grada i, zaobilazeći utvrđenu zonu Kolubare, prelaze rijeku na istočnom, odnosno na zapadnom ulazu u grad. Jandrija Žunić će, čim »Marko Orešković« pređe na lijevu obalu, napasti neprijatelja u rajonu tvornice »Vistad« i u artiljerijskim kasarnama, a Palija će se s četama »Stojana Matica« povezati s 1. proleterskom brigadom 1. divizije, koja je nadirala sa sjevera, niz potok Brestić, preko Boričevca, i nastupati niz lijevu obalu Kolubare čisteći predgrađe Brđani.
Manevar krilnih bataljona je izveden u ponoć.
Bunker ispred mosta na Kolubari uništen je topom 47 mm. Zaplijenjena su dva protivtenkovska topa.
Do druge ure 15. septembra neprijatelj je potisnut iz »Vistada«, artiljerijskih kasarni i iz Brđana. Otpor na mostovima je slomljen. Nekoliko minuta poslije 2 sata 15. septembra 1. i 2. brigada 6. proleterske divizije su ovladale i lijevom obalom Kolubare. Njemačke i kvislinške jedinice su sabijene u utvrđene zgrade Hipotekame banke, Okružnog suda, Sreskog suda, Oficirskog doma, Hotela »Brankovina« i u kasarnu 5. puka u sjevernoj četvrti Valjeva. Prema tim utvrđenim čvorištima otpora ponajčešće proletere vode Valjevčani. Sve ih je više na ulicama; i ne boje se da ih jutro slobode neće zateći među živima, ili barem ne odaju da na strah misle. Valjevci su, pisat će kasnije Milan Antončić Velebit, »odlični vodiči, koji poznaju svaki prikriveni prilaz. Mnogi se ne zadovoljavaju da budu samo vodiči, već se laćaju oružja i jurišaju s našim borcima. Treći nude borce jelom i pićem, jer je, kako sami kažu, 'konačno došao i naš dan'; 'Sad može i da se pogine', govore četvrti«.
Do 8 sati 15. septembra, poslije četrnaest sati borbe, osvojene su obje zgrade suda i Hipotekama banka. Još osvojiti treba Hotel »Brankovinu« i Oficirski dom.
U borbi za Oficirski dom izmiješali su se borci 1. bataljona 1. ličke brigade i iz nekih dijelova 1. proleterske divizije s kojima je došao i operativac štaba 1. divizije. U borbi za to izuzetno jako utvrđeno čvorište posebne pohvale je zavrijedila četa Dane Košića i Branka Kričkovića, koja je uzastopnim jurišima, u bombaškim akcijama, slomila otpor u velikom bunkeru na ulazu u Oficirski dom. Prije juriša taj bunker je Stanko Bulj tukao iž »džon-bula«. U jurišu je zamjenik komandanta »Marka Oreškovića« Branko Vukelić ranjen u nogu; bilo mu je to peto ranjavanje. Ranjen je i Rus Nikolaj, izuzetno hrabar. Komandiri Branko Marčetić, Dane Košić i Nikola Pavković organiziraju novi juriš. Branko Kričković, jedinac u majke, u borbi na Šobajića-groblju u Drvaru naoružan ruskim automatom bez kundaka, izletio je s tim svojim automatom pred jurišni stroj i munjevito pretrčao ulicu, da bi trenutak kasnije već bio na ulazu u zgradu. Sabijen na prvom katu, neprijatelj je, poslije nekoliko Kričkovićevih poziva, najavio predaju. Odbacujući oružje, silaze jedan po jedan, a ima i Nijemaca, i četnika, i Nedićevih oficira... U oficirskom domu je zatečeno 15 mrtvih, a 45 neprijateljskih vojnika je zarobljeno. U spisku pohvaljenih bila su dva imena: desetar Marko Kuprešanin i Živko Medić. Medić je u borbi za Valjevo prvi put jurišao kao sekretar skojevske organizacije u bataljonu, a desetar Kuprešanin je opravdavao povjerenje svojih drugova, koji su mu dan prije napada oprostili što je u jednoj kući uzeo komad suvog mesa.
Poslije pada Oficirskog doma, 1. brigadi 6. divizije je naređeno da jedan bataljon ostavi u opsadi hotela »Brankovina«, a s glavninom brigade i s 2. ličkom brigadom da se priključi 1. proleterskoj i 3. krajiškoj u napadu na kasarne na Krušiku. Te su kasarne bile od ostalog dijela grada odijeljene i bodljikavom žicom i minskim poljima. Taj utvrđeni rajon u sjevernom dijelu grada, dominantan posebno nad cestama Beograd-Valjevo i Šabac-Valjevo, otkud su nastupale jedinice 1. proleterske divizije, bio je najtvrđe žarište obrane.
Hotel »Brankovina« u centru grada, i kasarne na sjeveru grada, dva posljednja utvrđenja neprijatelja u Valjevu, napadnuta su u 17 sati. Iscrpljeni branioci valjevskog hotela su ovoga puta brzo savladani, ali neprijatelj u krušičkim kasarnama nije popuštao, mada su proleterske juriše podržavala dva aviona 1. eskadrile NOVJ s Visa. Bataljoni 1. brigade »Marko Orešković« i »Matija Gubec« - napadali su s juga i jugoistoka, između 1. divizije, na desnom, i 2. ličke brigade na lijevom krilu. I zaplijenjeni protuoklopni topovi su u akciji. Milan Antončić po neprijatelju tuče iz protutenkovskih topova. No, otpor ne jenjava. Neprijatelj se opredijelio: izginuti ili izdržati! Borba je trajala duže od 40 sati i neprijatelj bi izgubio volju da se opire da mu sve to vrijeme nije najavljivana pomoć, koja će zaista i uslijediti.
U predahu između dva žestoka sudara, s neprijateljske strane su se iskrala dva mladića, koji su se - što će par dana kasnije istraga utvrditi - nesretnim stjecajem okolnosti, bez lične volje, našli u kvislinškim redovima. Bili su to Aksentije Vasić i Milan Radojčić, jedan radnik, drugi gimnazijalac. Raspoređeni su u »Pekišin« bataljon. Već uveče u 19.30 sati su i oni krenuli u napad na neprijatelja utvrđenog u »Petom puku«. U tim napadima naročito se istakla 2. četa 3. bataljona. Zvali su je -zbog udarne snage i probojnosti - »blindirana četa«. Od proljeća komandir je bio čovjek za kojeg će 16. oktobra biti napisano da je »pao smrću heroja« - Mile Pjevač Jejin. Poginuo je ispred konjušnica, gdje je zarobljeno dvadesetak neprijateljskih vojnika i 150 konja. Jedna četa 3. krajiške brigade se gotovo domogla skladišta municije, koje su Nijemci u posljednji tren zapalili. Ipak, kasarne 5. pješadijskog puka ni ovoga puta nisu pale. Nisu pale ni u 20 sati, kad su proleteri po posljednji put 15. septembra izveli koncentrične juriše. Njemačkoj komandi u kasarni na Krušiku je bilo javljeno da su u pomoć poslane njemačke motorizirane jedinice iz Lajkovca i Mačve, a isto tako i nedićevsko-četničke jedinice, kao i dijelovi Ruskog zaštitnog korpusa od Zvornika i Šapca.
Glavna komanda Jugoistoka je poduzela više mjera da bi iz opkoljenih kasarni na Krušiku izvukla svoje jedinice. Naređeno je da se u najkraćem roku na slobodni teritorij oko Valjeva izvede protunapad od Beograda (sa sjevera) i Užica (s juga). Pukovniku Jungenfeldu, koji je do tada imao na raspolaganju 5. SS policijski motorizirani puk, 2. puk Ruskog zaštitnog korpusa, dva diviziona artiljerije, neke jedinice pionira, dva puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa i neke jedinice Srpskih straža, državne i granične, poslana je pomoć: iz Beograda 1. bataljon 1. puka divizije »Brandenburg«, 202.. tenkovski bataljon i dvije zrakoplovne čete, a iz Uzica 14. brdski lovački puk 7. SS divizije »Princ Eugen«. Jedinice upućene od Beograda svom žestinom su se 16. septembra sručile na 3. ličku i dijelove 1. divizije na prilazima Valjevu. Najteže borbe su vođene sjeveroistočno od Valjeva, na položajima 13. proleterske i 3. ličke proleterske brigade. Tu su se borbe zametnule 15. septembra. Bataljon »Brandenburg«, 202. tenkovski bataljon, bataljon 5. SS motoriziranog policijskog puka i dvije čete zrakoplovaca probijaju položaje končarevaca kod Markove Crkve i 3. ličke brigade kod Divaca, da bi predveče 16. septembra ušli u Valjevo i spojili se s iznurenim braniocima krušičkih kasarni. Njemačke SS jedinice, koje su nastupale s juga, zaustavile su brigade 37. divizije.
Gotovo potpuno oslobođeno, Valjevo je kasno uveče 16. septembra ponovo prepušteno okupatoru. Štab 1. proleterskog korpusa je 1. ličkoj proleterskoj, 1. proleterskoj i 3. krajiškoj brigadi naredio da se izvuku s položaja oko Krušika na desnu obalu Kolubare, u širi rajon grada. U neposrednoj blokadi zadržane su manje jedinice.
Ujutro 17. septembra, obaviješten o borbama u Valjevu i na prilazima Valjevu, Vrhovni komandant je prigovorio Peku Dapčeviću zbog zadržavanja u suvišnim borbama u dolini Zapadne Morave (»Nisam vam dao taj zadatak«): »Kao komandant grupe divizija nije vas smio angažovati taj sporedni cilj. Morali ste izaći sjeverno i objediniti sve snage. Imali ste izbiti na gredu Suvobor-Rudnik i vašim dejstvom omogućiti držanje zauzetog Valjeva, čišćenje Zapadne Srbije, stvaranje uporišta u njoj i postepeno ostvariti nadiranje ka Šumadiji. Ovim postupkom uveliko ste otežali naš krupni plan... «
Ako i nije zadržano poslije prodora proletera, Valjevo je ipak potpuno oslobođeno 18. septembra, ovog puta bez borbe. Komandant njemačkih trupa u Srbiji general Hans Gustav Felber je prihvatio prijedlog pukovnika Jungenfelda, koji je, probivši se uveče 17. septembra u Valjevo, tražio odobrenje da se sa svim snagama što prije izvuče iz ugroženog grada.
Neprijatelj je u Valjevu imao ogromne gubitke. Samo jedinice 5. SS puka su do 17. septembra u Valjevu imale - prema njemačkim podacima - 60 mrtvih i 120 ranjenih. Sudeći po tom podatku, uvjerljivo je tvrđenje štaba 6. proleterske divizije da je neprijatelj (Nijemci i kvislinzi) u Valjevu imao 914 mrtvih i ranjenih. Jedinice 6. divizije su zarobile 309 neprijateljskih oficira i vojnika. Plijen je bio vanredno bogat.
Šesta divizija je u borbi za Valjevo imala 33 poginula i 75 ranjenih boraca.
gorran2 gorran2 20:57 20.10.2009

Re: Valjevo - Šesta lička

Odlazak u planine
Živeo sam ovde na periferiji Valjeva. Iako sa zakašnjenjem, ali još uvek sam bio đak srednjotehničke škole. U julu 1944. godine (bila mi je već dvadeseta) dobih poziv da se javim u Ljotićevu vojsku. Bilo nas je više đaka sa takvim pozivom. Dobrovoljačka vojska, a dobrovoljaca nema. Služe se svim sredstvima, pa koga uhvate nema mu izvlačenja. Po nagovoru, mi se odmah prijavismo nekom "četovođi", koji nas popisa za četnike i svrsta u takozvani "Đački četnički bataljon u pripremi". Četnici su svakako računali na nas, a mi smo računali da se preko njih kurtališemo Ljotićevaca, a sa njima ćemo kasnije lakše nekako na kraj izaći. Naveliko se govorilo da se partizani približavaju, a i Crvena armija nastavlja kroz Rumuniju i Bugarsku. Nedeljom su nas okupljali u obližnjoj šumi na nekakvoj strojevoj obuci. Oružje nam nisu davali. Tako je bilo i polovinom septembra. Drže nas po desetinama rasute, ali ipak na okupu i pod kontrolom u jednoj šumi severozapadno od Valjeva. Govore da ćemo učestvovati u vežbi: "napad na Valjevo", a ono sve nešto napeto, neizvesno i visi u vazduhu kao pred oluju. I poče da puca. Rafali i granate. I daleko i bliže i na raznim stranama. Ne razumemo, ali osećamo da se neka "čudna vežba valja". Naša đačka desetina u šumi čeka naređenje, kad ono iz neposredne blizine oštar glas: "Ruke uvis!". Vidimo partizan u nekoj braon uniformi i sa mašinkom na gotovs. Nije sam. Ostali prilegli levo i desno od njega. Prišli su nam na desetinu koraka, a mi ništa nismo primetili. Digli smo ruke. Kad videše da smo bez oružja, dadoše nam znake da im pređemo iza leđa, kao da još nekog očekuju. Pitamo ih kuda ćemo dalje, a onaj njihov starešina nam u originalu odbrusi da idemo u onu majčinu stvar. Kao da bi svakog od nas po ustima ošamario. Izbrusi nas što je grđe mogao. Kaže da se već sat vremena kao majmuni lomataju, pentraju i odeću deru, kad ono ovde neki "jebivetri zjale vataju". Kažemo im da hoćemo u partizane, a oni nam rekoše da idemo na jug, pa da ćemo naići na jedinice i štabove koji će nas primiti. Raspitaše se o četnicima, Njemcima i drugim. Rekli smo im sve što smo znali. Saznadosmo da su Ličani. Odoše dalje.
Mi se posle toga rasturismo kud koji. Pucnjava na sve strane i sve učestalija. Veče je. Zavučem se ja u neku štalu i tu probdijem borbu za Valjevo. Trećeg dana tišina. Okupi se opet nas desetak i idemo u partizane. Naiđosmo: 1. četa 3. bataljon "Mića Radaković" Druga lička brigada. Primiše nas kao da smo već odavno drugovali. Dadoše nam i oružje što su imali u višku, pribeležiše podatke i razvrstaše nas po vodovima i desetinama.
Četnik protiv četnika
Krećući se prema Šapcu, kod Koceljeve sustignemo četničke jedinice. Komešaju se, pomalo pripucavaju, ali uglavnom odstupaju i beže. Ja sav uzbuđen. To mi je prva borba, pa nišanim i pucam kao da od mene samog pobeda zavisi. A ovi Ličani, hladni, bezbrižni, idu i "ni pet para ne daju". Čudim se ja dok mi desetar Radaković ne naredi da ne pucam. Objašnjava on meni da su to najviše mobilisani seljaci. Vide im se na leđima šarene seljačke torbe. Kaže da su oni četnici isto toliko koliko sam i ja do pre neki dan bio. Da pucam samo ako vidim nekog im starešinu i "bradonju", a da će se ovi sami predati. Tako i bi. U grupama su se oni predavali, a u torbama im proja što su je još od kuće poneli. Ličani su im na volju davali: "Ko hoće kući neka odloži oružje, a ko hoće sa nama neka ga zadrži". Bilo je i jednih i drugih.
...

DRAGIŠA RADOVIĆ: Iz mog vojevanja (Druga lička brigada, sjećanja boraca)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana