Koliko ima nesrećnih sudbina i ljudi kojima je potrebna pomoć u velikim gradovima? Iznenadićete se ako ne znate.
Prošle nedelje kometarisali smo na poslu kampanju borbe protiv gladi. Drago mi je bilo da je bila tako uspešna u Srbiji.
I tako, dotaknusmo se beskućnika. Kolege počeše da pričaju, i onda utvrdismo ono što smo već znali: u velikim gradovima Zapada ih ima toliko mnogo. Moj šef reče da je, dok je živeo i radio u Londonu, uvek vodio strane delegacije ne samo na lepa mesta oko Kensingtonske palate, nego i do Stranda, tu odmah pored, u mondenski kvart, gde je svaki ulaz velelepnih gradjeniva bio zauzet i pun skitnica i beskućnika. Želeo je da pokaže i to lice Londona, ne samo raskoš i lepotu.
U Ženevi ih takodje ima mnogo. Susrećem ih često, svud po ulicama. Razni su razlozi njihove zlehude sudbine. Puno je imigranata, koji su u potrazi za boljim životom odabrali škrto ženevsko sunce. Većina ih nema nikakve papire niti rešen boravišni, pa čak ni izbeglički status. U poslednje vreme, nekadašnju većinu afrikanaca i južnoamerikanaca preplavio je talas skitnica, prosjaka i "uličnih" muzičara iz Rumunije. Sve je više nezaposlenih ili onih sa malim primanjima onih koji ne mogu da obezbede dostojan život porodici i sebi. Kao i svud po svetu, ima dosta starih i onemoćalih. Meni je ipak najviše žao onih izgubljenih, koji ne mogu da se brinu o sebi, kojima ne možeš nikako pomoći, osim da im stalno pomažeš. Sa druge strane, nervira me novi talas skitnica, onih mladih, kao fol slobodnih duša, koje bleje u okolini železničkih stanica i velikih tržnih centara sa velikim psima i konzervama jeftinog piva, umesto da pokušaju da nešto urade od svog života.
Koliko ima ovakvih nesretnika u jednom od nabogatijih gradova na svetu? Teško je naći precizan podatak, ali se procenjuje da ih ima nekoliko hiljada kojima je potrebna pomoć. To je mnogo i za Ženevu.
Kao i cela Švajcarska, Ženeva ima dobru socijalnu politiku i niko nije bez kakve-takve pomoći. Oni koji izgube posao dobijaju dobijaju od države 2.400 franaka. Velike pare? Da, za život u nekim drugim mestima, ali ovde je to nedovoljno.
Leti skitnice spavaju gde god stignu, najčešće pored Arva, manje gradske reke. Zimi se otvaraju skloništa, uglavnom smeštena uz škole, i u njima se može prespavati i boraviti preko noći, od osam do osam. Medjutim, roditelji i školske vlasti se bune jer je prostor oko škola izjura prepun špriceva, praznih konzervi i flaša.
Moje novo iskustvo
U subotu sam konačno uradio ono što sam imao u planu već odavno. Na listi mogućih aktivnosti web stranice namenjene nama koji smo došli da živimo i radimo u Ženevi, pojavio se poziv volonterima da učestvuju u pripremi i podeli obroka za beskućnike i druge koji to sebi ne mogu (tako lako) da priušte. Neko vreme sam se razmišljao šta da planiram za vikend i, dok sam se konalno smislio, već je pored poziva stajalo da je aktivnost puna i da se više ne može prijaviti. Nisam se obeshrabrio. Ustao sam na vreme i nacrtao se u 9 na zbornom mestu iza Železničke stanice, rešen da se uguram u tim. I zaista, nije bilo problema. Dve dodatne ruke uvek dobro dodju.
Društvo se polako okupljalo – ipak je subota dan kada se odmara i većina voli da malo odspava. Rob, organizator aktivnosti, dočekivao nas je srdačno, ali bez usiljenosti. Rob je Britanac, naučnik koji živi u Ženevi već 36 godina. Ovu aktivnost organizuje već 3 godine, jednom mesečno, u okviru dobrotvorne organizacije Sindy koja obezbedjuje hranu onima kojima je to potrebno još od 2003. godine. Smiren je, sistematičan, obično u senci i sa strane ali prisutan uvek kad je potrebno.
Petnest ljudi se okuplja svake subote na ovoj aktivnosti. Rob kaže da ima ljudi koji dodju samo jednom, ali i mnogo njih koji su redovno prisutni. On se trudi da napravi kombinaciju novih i onih koji su već učestvovali, jer na taj način uvek neko novi bude zainteresovan za aktivnost (a možda može doneti nešto sredstava), dok oni "stari" imaju iskustvo koje je potrebno da sve prodje u najboljem redu. Stizali su razni ljudi, raznog porekla, iz Malezije, Velike Britanije, Irske, Gvatemale, Gruzije, Meksika, Ukrajine, Litvanije, čak i jedna izvorna Ženevljanka (prvi put, eto posle skoro 4 godine života u ovom gradu, sam upoznao nekoga ko je stvarno iz Ženeve). Ljudi raznih doba, raznih zanimanja. Gospodja iz Litvanije radi kao neki sekretar u Ambasadi, te je došla mercedesom sa diplomatskim tablicama. Ukrajinka je bila udata za Srbina i živela dve godine u Beogradu, te smo pričali na Srpskom. Jedna Britanka je bila zabrađena. Jedna žena dovela sina starog oko 10 godina. Zanimljivo i prijemčivo društvo.Prvi korak u aktivnosti je bio da nakupujemo namirnice. Rod i Mark (Malezijac koji je, ispostavilo se, glavni kuvar) kupuju meso tokom nedelje, u radnji sa najnižim cenama. Kažu, obično je to govedina, najjeftinija je, a često nalaze ribu pristupačne cene. Ovog puta, posle dugo vremena, naišli su na piletinu na dobroj rasprodaji. Ko bi rekao da je piletina najskuplja? Litvanka prokomentarisa da je u Ženevi prvi put videla da su cene mesu istaknute za 100 grama, ne za kilogram. Em je skupo, em ga ne kupuju na angro, kao mi.
Budžet svake ove aktivnosti je ograničen - 500 švajcarskih franaka. Mnogo ili malo – nikad se ne zna. Sve zavisi od broja onih koji dođu po obrok. Rob kaže da kad je prvi put kada je bio organizator pitao koliko ljudi da očekuje, i da je odgovor bio da može da očekuje koliko god mu padne na pamet. Nije baš jednostavno za planiranje, zar ne? U poslednje vreme, broj korisnika se ustalio na 100 - 120.
Kupuju se najjeftinije namirnice. Ne zato što ovi ljudi ne zaslužuju bolju hranu, nego zato što nema dovoljno sredstava i što se organizatori trude da sa što manje sredstava nahrane što više. Do skora je sponzor bio Bakardi, ali sada i oni imaju finansijske probleme, pa se uveliko traže novi sponzori. Irkinja, koja je 20 godina radila za UN a sada je u nekoj kompaniji za aeronautiku, obeća da će naći nekog da pomogne.
Rob i Mark nas podeliše u grupe i dadoše svakoj spisak namirnica koje treba kupiti. Kažu, mogu oni sve da nakupuju tokom nedelje, no kupovina je prva aktivnost i svi su u nju uključeni, što je dobra prilika da se ljudi upoznaju i uspostave kontakt. To je dodatna korist od ove akcije - druženje i uspostavljanje prijateljstava. I, stvarno, moja grupa je brzo i uspešno prikupila sve namirnice, i usput se lepo upoznasmo. Diplomatski mercedes nam je lepo poslužio da u njega utrpamo gomilu namirnica.
Restoran u kome se hrana sprema i deli je "Bašta Monbriliana" (Le jardain de Montbrilliant), neka vrsta srednjevekovne krčme. Koristi se uglavnom za ovakve potrebe, ili se iznajmljuje za proslave i manifestacije. Restoranom rukovodi dobrotvorna fondacija Carrefour-Rue koja sprema obrok za beskućnike 5 dana nedeljno. Jedan od tih ljudi bio je sa nama, otvorio i zatvorio i ćaskao dok smo radili. Neke druge grupe se pojave subotom, kao što smo to ovog puta bili mi.Svako dobija parče mesa, pirinač, salatu, voćku i kolač. Hleb i voda su na stolu. Mogu da uzmu i čaj. Mi smo vrlo brzo i uspešno pripremili svu hranu, a Mark je izdinstao piletinu sa krompirom. Slatkiš je napravljen od raznog voća, skuvanog u velikim plehovima sa puterom i čokoladom, pa sve onda preliveno kremom. Sve je bilo ukusno, baš.
Podele hrane počinje u podne. Već od ranog jutra sretali smo ljude koji su se tu vrzmali, pitajući da li će biti hrane, a onda nestrpljivo provirujući kroz izlog. Poredjasmo hranu na pult, postavismo se iza i poče podela. Rob je insistirao da mi novi delimo hranu, da bi bili u kontaktu sa ljudima i osetili njihovu situaciju u punoj meri. Meni je bilo zapalo da delim voćku, zajedno sa onim dečkom, ali se vremenom tu uguraše još neke dve žene, te se ja prebacih na organizaciju ulaska, smeštanje ljudi po stolovima, dodavanje i izmicanje stolica, dopunjavanje korpi sa hlebom, odnošenje opranih tanjira novopridošlim, usmeravanje onih koji su jeli ka mestu za pranje sudova... Reče mi posle Rob da se videlo da nisam početnik, a ja ga iznenadih podatkom da sam učestvovao u organizaciji akcija za po 12.000 ljudi.Imali smo puno ljudi, mnogo više nego uobičajeno. Koga sve nije bilo? Od lokalnih nesrećnika, preko srednjovečne majke koja očigledno nema para da nahrani svoju bebu, do staraca, ili cele bulumente Rumuna. Azijati, crnci, latinosi, Arapi. Prosjaci i baba u kratkoj kožnoj jakni. Jedan napirlitani harmonikaš iz tramvaja i njegova gospoja - kao da je Zvezda granda. Rege tip sa gomilom sitnica i otpadaka koji vise oko njegovog vrata. Obični ljudi koji su ostali bez posla. I oni zbunjeni i nesposobni da brinu o sebi. Ma, šarenilo jedno neverovatno.
Nahrupili su unutra, ali su se držali reda i smerno čekali da dobiju hranu. Nije bilo nikakvih incidenata, mada je Rob rekao da se desi da ponekad budu nezadovoljni količinom hrane ili ko zna čime. Kažu da je u tim situacijama glavna jedna bakuta iz organizacije koja se izdere i zagalami, a oni se svi pokunje i prestanu da zanovetaju. Za svaki slučaj, bio sam spreman i na probleme.
Većina očigledno redovno dolazi. Znaju red i način ponašanja. Bilo je malo guranja jer je prostor nedovoljan za toliko ljudi. Neki su uzeli stolice i izašli na parking, iza zgrade. No, kada su prvi počeli da odlaze, sve je došlo na svoje mesto. Bilo ih je koji su ostali prilično dugo - valjda da se malo ogreju.Kad su svi dobili po obrok, neki se počeše vraćati po još. Sve je planulo za pola sata. Podelismo sve što smo imali, tako da na kraju ne osta ništa za par njih koji su kasnili. Sažalismo se. Hleb je najbrže planuo. Valjda ih zasiti, pa ga se natrpaju. Neki pakovali obrok pa nosili - valjda su nešto već doručkovali pa su ostavljali za kasnije. Neki su pakovali ono šta su drugi ostavili, da imaju i za večeru.
Pravilo je da svako opere svoj tanjir i pribor. Skoro svi su bili revnosni. Znaju da im poklanjamo i da treba bar time da zavrede. A bar vremena imaju. Zahvaljuju se, od srca, ljudski. Vidi se da im taj obrok mnogo znači. Ispune ti srce. Bude ti milo kad im vidiš u očima zahvalnost za to malo pažnje koju si im pružio.
Oprasmo sve, sredismo salu, pa onda prilično umorni sedosmo i pojedosmo malo salate i jela koje je Mark ostavio za nas. Osećaj da smo učinili nešto lepo i korisno, i da smo pri tome uživali, ispunio nas je zadovoljstvom. Siguran sam da će se mnogi vratiti da ponovo pomognu.
Resto skaut
Dan kasnije, poste duge šetnje po vinogradima izmedju Veveja i Lozane, svratio sam do još jednog mesta koje odavno hoću da obidjem. Neposredno iza Železničke stanice, na nekih 100 metara od Bašte Monbriliana ali na vidljivijem mestu, parkiran je upadljiv crveni autobus na sprat. Odmah iza njega je kamp prikolica, nešto kao omanji železnički vagon i nekoliko velikih drvenih stolova sa klupama. Ovde, u organizaciji skauta Ženeve, skoro deset godina deluje "Resto Scout". Jedna grupa odraslih dobrovoljaca svake nedelje, od 6 do 8 uveče, sprema i deli hranu beskućnicima i drugima kojima nedostaje topao obrok.
Projekat je nastao 2000. godine, kao ideja petoro lokalnih skautskih vođa koji su uočili rastuće siromaštvo oko sebe. Ne samo one koji nikako ne mogu da sastave kraj sa krajem, nego i probleme ljudi koji žive skromno i na ivici mogućnosti. A, pokazalo se, broj ljudi sa ovim potrebama raste iz godine u godinu.Skauti su dobro uočili da se većina ljudi u problemima krije od ostatka društva iz straha, ili srama. Pokrenuli su inicijativu i pregovarali sa gradskim vlastima. Želeli su da organizuju akciju koja neće samo jednostavno deliti hranu, već pokušati da se prema ljude u problemima odnosi sa pažnjom i brine o njihovom dostojanstvu. Osnov projekta bio je da on mora biti samoodrživ i da mora imati jaku društvenu sadržinu.
Tako svake nedeljne večeri grupa od 6 do 8 skauta i drugih dobrovoljaca koji se priljuče priprema obrok, ali i razgovara, povezuje i sluša ljude u nevolji. Ne samo da njihova pažnja prija, nego kroz razgovore saznaju mnogo više o problemima i potrebama ovih ljudi. An Demer, starica od preko 80 godina koja skoro redovno dolazi da pomaže, rekla je da je "ovde naučila da ne sudi o drugim ljudima". A korisnici pomoći kažu o projektu:
- Na nekoliko mesta možemo dobiti besplatnu hranu, ali ja najviše volim da dodjem ovde. Lepše je, ovde smo više dobrodošli i osećamo se kao normalne osobe
- Ovde je otvoreno i prijatno. Niko nas ne odmerava. Mogu biti to što jesam
- Svojim osmehom punim života dajete nam toliko puno. Otvorite nam vrata, pokazujete nam svoj svet, drugačiji, dobar, ne kao ovaj naš tužan i siv
U nedelju veče, prepoznao sam mnoge od onih kojima sam delio hranu dan ranije. Skaut očigledno azijatskog porekla koji je delio bonove na prilazu vagonu (da bi svako imao priliku da dobije barem jedno jelo) reče mi da je taj dan po obrok došlo 164-voro ljudi. Bilo je 19:15, a neki su stizali i kasnije.Skauti istrajnošću održavaju akciju i obezbedjuju da ona i dalje traje. To podrazumeva potrebu da se obezbedi nekih 13.500 franaka godišnje, najviš za hranu, ali i za obnavljanje i dopunu neophodne opreme i druge potrebe. Ovog proleća, velika kompanija Alcoa dodelila im je pomoć od čak 30.000 dolara. Novost je i saradnja sa Food Bank Sharing-om. Lista donatora uključuje i druge kompanije, Crveni krst i gradske vlasti.
Tokom 2007. godine, projekat je proglašen za najuspešniji u Švajcarskoj okviru kampanje proslave 100 godina skautskog pokreta u svetu.