Sa sinom Aljošom, a kasnije nam pridužila i mala kcer Tara, proveo sam za vikend u parku, sakupljajući opalo lišće i praveći veliku gomilu.
Radnja, naizgled banalna i beskorisna, jer vetar će to razvejati ubrzo posle našeg odlaska...
Međutim, radnja ispunjena zajedništvom i pažnjom i pre svega Ljubavlju.
Uživao sam gledajući svog sina kako juri od gomilice do gomilice lišća i u jednom dahu dva sata zajedno sa mnom sakuplja lišće koje više nikome ne treba...
ali on je bio srećan i ispunjen...
I već posle dva dana akumulacije događaja on je je pitao :
" A kako se lišće vraća na drveće?"
Shvatio sam koliko je to veliko pitanje i koliki značaj može imati...
...jer to je pitanje o krugu života ...
Pokušao sam da mu to uprostim i on je nešto razumeo na svoj način...
...ali čak ni to nije bitno...
Ponovo sam se podsetio koliko su bitne te male scene u životu koje nam ostaju u sećanju i koje nam ispunjavaju život
...a koliko puta ih preskačemo misleći da su nevažne i da troše vreme...
I onda jednog dana, kada gotovo ostanemo, ili druge ostavimo, bez uspomena, pitamo se gde smo potrošili vreme koje nam je dato i šta smo ostavili iza sebe...
Prazan je život bez tih malih, naizgled nevažnih, scena koje ostaju iza nas možda i duže nego svo materijalno bogatstvo.
Scene koje nas pune Ljubavlju...
... a koju kasnije mi zračimo...