... u vladi Druge Srbije je čovek zanimljivog imena Bogoljub, odnosno Amadeus... pa dobro be šta mi je - Teofil Pančić.
Nedavno se žalio (moram priznati s pravom) kako su mu u nekom "Pečatu" (pogledao jedan ili dva broja, nisam ja tako pasionirani čitalac patriJotske štampe kao neki) nalepili etiketu Optuženog (njegovo veliko slovo) za nešto zaista (i moja ocena) besmisleno.
Ergo, iz dužeg logoreičnog teksta vidimo da je optužen za srbofobiju od izvesnog Todora Kljujića, odnosno da je ušao u njegov "rečnik srbofobije" sledećom sentencom:
Ova Srbija koju vidiš sa autoputa relativno je osvetljena; ona do Mladenovca - poluosvetljena, ona dalje prema Orašcu i Aranđelovcu u mrklom je mraku kao da je tamo i dobri Bog sanjivo promrmljao ‘laku noć'.
Loše Miloše, ovaj Kljujiću, ja mogu mnogo bolje, efektnije...
Sada ćemo videti neke njegove izjave na sajtu "Peščanika" gde je postao, laskave li titule, redovni kolumnista. Osim srbofobnih komentara, preneću i poneki relativno uspeo pokušaj duhovitosti. Dokumentarnosti radi, iza svakog citata kolumne ide link.
gde god se okreneš po Tadićevoj Srbiji, sapleteš se o Dodik Mileta, socijaldemokratu laktaške provenijencije, koji je taman toliko socijaldemokrata koliko je Kim Jong Il, zvan Dragi Vođa, liberal
Proizvoljna, besmislena i arbitrarna tvorevina koja je prekrila pola Bosne kao što mrak prekrije avliju nastala je, sasvim planski, kao ishod jednog kanibalskog klanja i međusobnog proždiranja, na sasvim slučajnoj teritoriji, bez bilo kakvog suvislo odbranjivog istorijskog i demografskog utemeljenja: zašto je, recimo, Doboj u RS, a Zenica nije?
Laktaški knez kao beogradska beba
Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?
Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama" umro, jer „nama" nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava", što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.
Nije me bilo ovde samo nekoliko dana, a ipak, u povratku sam zatekao zemlju bitno degenerisaniju od one iz koje sam otišao. Kako je to moguće? Pa, lepo. Nije da se bilo šta uistinu dešava preko noći, ali stvari se nekada odjednom pokažu u svoj raskoši svoje besramnosti i idiotizma.
Šta je, dakle, Srbija Jeremića Vuka, koju imamo i moramo smatrati i Srbijom Tadića Borisa, jer se ovaj od nje takve nikako ne ograđuje? To je jedno amoralno, plitkoumno, na primitivan i nekoristan način sebeljubno Prkno Kosmosa koje životari u uverenju da je i stvarno i moguće postojanje parcijalnog, takoreći palanačkog dobra, i isto takvog zla, i da je na nama da, postiđujuće banalnim šibicarskim trikovima, ugrabimo za sebe što više onog prvog, a drugo neka uzme ko hoće.
Eto tako, da se ne oseća zapostavljenim, mada je srbofobiju kao i duhovitosti (uspele ili ne) lakše naći kod njegovog kolege Lukovića. Ovde je mnogo više logoreje, ili kako bi sam Amadeus rekao - zla banalnosti.