On sedi sa pesmom na usnama,
zuri u stado sto pase u
usamljenom beskraju gde besni vetrovi
divljaju.
On peva citavog dana, a svet se lepi
za njegov promukli glas.
Cudna neka tuga plovi ovim morem od trave
i tek ponekad je nadpeva vetar sto zavija.
Njegovi dlakavi prijatelji, klate se polako napred
ka svezim pasnjacima - hrapave vlati trave
ipak su dovoljno slatke da ih zasite do sutona.
Ovde nema ptica, niti mirisa ljudi,
samo stada koja pasu.
Kao ostrva na mirnom moru,
umrljana bojama zivota,
sto pozdravljaju usamljenog putnika
zbunjenog u bespucu.
A onda, kada dan vec nestaje, a
vetar postaje hladan,
on polako skuplja stado.
Radosnim, vucijim zovom... (Pocinje klanica....)
A, onda polako nestaju svi,
i on i stado,
pod onim satorom u daljini
koji odmorom okrepljuje
i njega i stado.
I leci sve muke teskog dana.
(Gyalpo Tsering)