AleXandar Lambros
Od pominjanja u jednom tapu-defteru smederevskog sandžaka iz 1565., u kome se Kragujevac pominje pod imenom Karagovindža, proteklo je, evo, ravno 444 godine. Treba biti pošten i reći da istorija nije mazila ovu zemlju i njene stanovnike, pa tako ni grad koji je ponikao u njenom brdovitom središtu, a kome je zapalo da joj bude prestonica u ona herojska vremena otimanja iz ugušiteljskog osmanlijskog stiska i bacanja u naručje Evropi.Ali treba biti i samokritičan i priznati da nit se otesmo nit se bacismo, te da nam neblagonaklona istorija zaista ne može biti večiti alibi za sve naše promašaje. Ono o čemu želim da napišem koji redak ne odnosi se ni na šta krupno i značajno u onom istorijskom smislu. I složiću se s vama da ovaj grad ima i preča posla i većih problema. Verujem, međutim, da je simptomatično i ilustrativno za ovdašnji mentalitet koji karakteriše upadljivo nezanimanje, ako ne i prezir, prema pitanjima estetske prirode. O čemu se radi? Kragujevac ni posle 444 godine još uvek nema a, kako stvari stoje, neće ga ni imati, onaj urbani duh i izgrađen vizuelni identitet kakav biste očekivali ne samo od jedne evropske varoši pristojne veličine, već i jedne bivše prestonice s bogatom istorijom. Ukratko, ako ćemo da sudimo po koricama, još uvek je Karagovindža.
U centru našeg grada koji bi, uz pažljivo planiranje i delikatno i znalačko preuređivanje, imao šansu da se preobrazi u jednu pristojnu i privlačnu urbanu celinu, nikla je građevina za koju bi bilo razumno nadati se da bude njegov arhitektonski biser. Doduše, ona to i jeste, ali, na žalost, crni, koji je nepovratno upropastio samo urbano a, može se bez preterivanja reći, i istorijsko jezgro grada. Reč je o novom eparhijskom dvoru na raskršću ulica Glavne i Kneza Miloša.
Ovo na raskršću, treba shvatiti doslovno. Novi eparhijski dvor skoro pa da je na samoj raskrsnici - njegov gabarit je toliki da Knez Miloševu ulicu, jednu od glavnih gradskih saobraćajnica, u tom delu odjednom pretvara u šor. Ali, to je najmanje što se ovoj građevini i njenom tvorcu ima staviti na teret.
Pođimo redom.
Pravo preko puta novog eparhijskog dvora nalazi se kuća Alekse Obradovića iz 1887. godine (o čemu svedoči skulpturalna dekoracija na njenom krovu, inače najstariji očuvani primer upotrebe ljudskih figura u aritekturi grada). Istorijski značaj počiva na činjenici da je u njoj za vreme Prvog svetskog rata boravio i regent Aleksandar Karađorđević. Mada ne predstavlja nikakvu spektakularnu arhitekturu, ne smemo sebi dopustiti luksuz da zanemarimo ono malo preostalo od stare eklektične arhitekture grada. Iz sasvim pristojne bašte kafea, koji je sada u njoj smešten, nekada se, pre izgradnje dvora, moglo da uživa u pogledu na jednu od glavnih gradskih atrakcija – Sabornu crkvu iz 1884. godine, sa zvonikom iz 1928. Crkva po projektu Andrije Andrejevića, školovanog u Sankt Peterburgu, predstavlja jedan od prvih primera oživljavanja vizantijskih graditeljskih tradicija u tek oslobođenoj Srbiji.
Preko puta crkve (kad se pređe Glavna ulica) nalazi se zgrada nekadašnje Šumadijske okružne banke, izgrađene 1928. godine po projektu Branislava Kojića, značajnog srpskog arhitekte koji je sledio principe moderne arhitekture. S druge strane (preko puta ulice Branka Radičevića), nalazi se zgrada negdašnje palate Narodne banke (do skoro zgrade SDK) iz 1940. godine po projektu Bogdana Nestorovića, izvedena takođe u duhu Moderne. Sve su ovo dragoceni primeri starije kragujevačke arhitekture i svedoci častoljubive težnje da se od grada načini varoš po evropskim urbanističkim standardima uprkos skromnom orijentalnom početku.
Zbog čega je bilo važno pomenuti i podsetiti se svih ovih građevina? Zato što je skromna ali za naše uslove solidna prostorna celina koju su činile, zahvaljujući novom eparhijskom dvoru, nepovratno uništena. Onako agresivna, ne samo svojim dimenzijama sasvim neprimerenim za datu lokaciju, već i s nazadnom estetikom koja se očitava u pogrešnom i vulgarnom interpretiranju domaće graditeljske tradicije, ona u odgovarajućem odnosu stoji samo sa podjednakom prostačkom zgradom tržnog centra „Prostor“ na istoj raskrsnici, graditeljskoj zaostavštini iz devedesetih.
Novi dvor je zamišljen kao podsećanje na srpsku srednjevekovnu arhitekturu manastirskih konaka, sudeći po spratu koji je širi od donjeg i malim prozorima koji treba da podsećaju na monaške kelije. Iako je ova vrsta citata pretenciozna, kad je u pitanju građevina koja treba da bude središte jedne eparhije, mogla bi da prođe da nije spoljne mermerne oplate koja je samo istakla svu pretencioznost ovih lažno skromnih namera. Da je oplaćena grubim, neobrađenim kamenom (koji bi i on bio u neskladu ne samo sa starim dvorom na koji je novi nakalemljen, već i sa samom crkvom) šteta bi bila manje upadljiva. Ovako, mermerna oplata samo podvlači vulgarnost čitave građevine i ukazuje na slične osobine njenih naručioca.
Sem toga, novi dvor potpuno je zatvorio vizuru crkve i oduzeo joj prostor koji joj je bio neophodan da do izražaja dođu njene skladne dimenzije i pet kupola. Zvonik iz 1928. sada već sasvim deluje kao nefunkcionalni dimnjak.
Novi dvor, tako, ne samo da ne komunicira apsolutno ni sa čim iz svog neposrednog okruženja (a ponajmanje sa starim na koji je nakalemljen tako nakazno da ovaj sada deluje kao velika pomoćna prostorija za spremanje zimnice), već ni sa čim ni iz šireg prostornog okruženja. Ovome treba dodati i nekada prostrano a sada sprčeno dvorište sa još jednim kvazisrednjevekovno-monaškim momentom: drvenim bunarom.
Kao i slučaju javnih spomenika, koji se poslednjih godina podižu po gradu, tako i nova gradska arhitektura svedoči o jadnoj estetskoj svesti kragujevačke vladajuće elite.
Tužno je da, mimo Muzeja „21. oktobar“, Kragujevčani nemaju ni jednu reprezentativnu građevinu iz novijeg perioda koja bi im mogla poslužiti na ponos. I dalje je sve što možemo da pokažemo iz druge polovine 19. i prve polovine 20. veka. A i ta je skromna zaostavština postala ugrožena nestručnim urbanističkim planiranjem i nazadnim graditeljskim tendencijama.