Gde je smisao da se na „otvorenom tržištu” štampanih medija svaki dan pojavi po jedna nova novina za dinar jeftinija od prethodne? Da li je adekvatna zamena to što umesto sklonjenih časopisa sa „eksplicitnim sadržajem” na pultu stoje naslovnice sa zumiranim fotografijama obešenih nesrećnika, izgorelih leševa, prosutih mozgova i slično? Šta je važniji statusni simbol u Srbiji: da imam svoju partiju ili svoje novine?
Čemu/kome služe jeftine novine
Da se razumemo, novinarstvo je profesija koju jako cenim, posebno zato što sam imao priliku da u jednom delu svoga života sarađujem sa medijima. Baš zato mi i smeta novo-uspostavljeni paradoks: što više novina, to manje mogućnosti da nešto pročitaš. Izgleda mi da za porast broja novina možemo da zahvalimo pre svega dodatnom pozicioniranju političke, ekonomske i kriminalne elite (što svaka za sebe, što zajedno), koje su se kao u partiji Monopol-a prvo zaletele na najvrednija polja, a sada „kupuju” ostali raspoloživi prostor. Zašto (sada)? Mogu samo da nagađam da „ukopavanje” ima veze sa predstojećim otvaranjem karata u igrama: Istok - Zapad (via Kosovo), Hag - Integracije, Lopovluk - Pravda, Civilno društvo - Partijokratija i drugim. Ono što je sigurno jeste da su u pitanju krupni igrači, a nekako ne mogu da se otrgnem utisku da nam glave izgledaju kao žetoni...
Turbo novinarstvo i zaglupljivanje nacije
Sećam se udarne vesti iz jednih novina devedesetih. Ide nešto kao: u delu Save koji prolazi kroz teritoriju Hrvatske, ubačeno čudovište sa zadatkom da uništi riblji fond u vodama na teritoriji Srbije. Možda je ovo ekstrem budalaštine, ali me na ovu priču skoro redovno podsećaju naslovne strane pojedinih novina. Ne znam koga da žalim više: onoga ko to piše, onoga ko to čita ili sebe koji sam osuđen da budem svedok. Sloboda leži u izboru, ali ima li stvarnog izbora neko ko mora da bira između hleba i novina? Umesto umeća pretakanja istine u dobru priču, trend je senzacionalizam tipa: gde zafali, ti izmisli. Pokojni Kevin Karter se ubio usled griže savesti, dok ti kod nas sa smeškom objašnjavaju da im se isplati da objave skandal, izgube parnicu i plate odštetu jer tako povećavaju tiraž i zaradu.
Ja sam ipak optimista. Sve je više onih koji ne bacaju đubre kroz prozor i u prodavnici kažu „hvala, prijatno”. To je siguran znak da će vesele batice (i sekice: čitaj rodna ravnopravnost) imati sve manje prostora da javno uvlače trenerku u pantalone zagovarajući to kao opšti standard. Pozdrav doktoru Vilovskom...