Nedavno mi je, slučajno, posle krečenja u kući i svega što posle toga sledi, dopala ruku stara i ofucana od mnogog čitanja, knjiga "Games people play", Dr. Eric Berne-a. To je knjiga koju je napisao ovaj psihijatar '70-tih prošlog veka, za današnje vreme, pomalo arhaična stvar, ali koja dobro oslikava odnose među ljudima.
U toj mojoj višednevnoj nameri i nakani, da je najbolje i najsvrsishodnije radom odagnati neke misli, tj. popravljati stanje duše, odlučili smo se za krečenje i farbanje po kući. Kad su moleri otišli, nama je ostala ona završna faza "glancanja". U toj fazi kod mene i B., često dođe do nedostatka fokusiranja na "temu" i rasplinjavanja, pa ta faza potraje po nekoliko dana. Dakle, pri kraju te faze, dolazi do one u kojoj se sređuju knjige, a njih ima na nekoliko mesta u kući, u zavisnosti od učestalosti susretanja i listanja. U onoj našoj sobici od uspomena, kod tavančeta, ima onih koje neodoljivo podsećaju na "te slatke ptice mladosti", i normalno je da su one krivci za prolongiranje te faze, do besvesti, jer se često začitamo i izgubimo u uspomenama.( moja pok. mama je znala nekad reći u vezi s tim našim rastezanjem vremena i radnji: "Al' vas dvoje imate tri "kade", ko vas sastavi?...i obično organizovanjem poslova privodila taj trandbal kraju) ) Btw, nisu sitnice, stare knjige i ploče, i jedini krivci za to! Jednom pre tri godine, B. i ja smo odlučili da sami krečimo. Pošto je to bio naš molerski prvenac, odlučili smo da krenemo s krečenjem predsoblja, (tragovi života Male, naše "bezimene" ljubimice, sa nama su bili najvidljiviji na zidu na kom su ulazna vrata), i kuhinje.
Lepo smo se igrali. On je tražio da mu se napravi molerska kapa od novina, što je i učinjeno, i tih dana me oslovljavao samo sa "gazdarice", i shodno tome mi je persirao, što inače obično čini kad se zbog nečeg vadi, pa hoće da me zasmejava. Ja sam bila tipično pomoćno osoblje, totalno nekvalifikovanog profila za taj posao, ali zaduženo za trčkaranje tipa "sluge moje hitro pohitajte...", na svim mogućim domenima. U jednom trenutku, dok smo čekali da se osuši "prva ruka", seli smo na sred sobe okruženi svim pomerenim bogažijama, i gledali jedno u drugo bespomoćni i očajni, upitnim pogledima koji su govorili u šta smo se sve amaterski upustili. Ja koja baš ne umem da budem prava gazdarica, jer nikad ne znam šta ću s mogućom vlašću u rukama, zapalila sam naravno cigaretu, i pokazala svoju sklonost da "prva počnem" stvari, i kao osvedočeni veseli kolovođa za podrivanje svakog sistema, skidajući bandanu, nonšalantno rekla:"Hej, zaboravi, 'ajmo mi u grad na piće!" Majstor nije ni trepnuo. Perući četke, rekao je "malom za sve", tj. meni, tonom koji je tih dana bio "in the air" :
-Dok ja sredim alat, spremi mi nešto da obučem!
Ehh...da, šta sam ono htela da ispričam, a da već nisam? Retko ko, kao ja, ume da istroluje sopstveni topic!
Da, htela sam i ja malo o toj alijenaciji, danas. Šta me je podsetilo kad sam nabasala na tu knjigu i na "slatke ptice mladosti"? Podsetila me je na neko davno vreme, jer je dr. Berne postavio par važnih pitanja o odnosima među ljudima, i u svojoj drugoj sličnoj knjizi - kako kažemo "hello" drugome, tj. kako se pozdravljamo? šta kažemo odmah posle pozdrava? kako odpozdravljamo? itd. Kad nekog pozdraviš, pretpostavlja se da stvarno vidiš osobu ispred sebe i ona tebe, osnovno je da ponovo učite da razgovarate, te da se ona stvarno dogodi tebi i ti njoj, i yadda, yadda...
Ove knjige pisane su '70-ih prošlog veka, i psihološko su svedočenje o tome šta je ležalo iza "age of aquarius", jedne ere Vudstoka i flower-power-a, o generaciji koja je možda bila predodređena da spozna sav taj jazzz, sve oko "how to say hello", dok nije savladala, i bila savladana, tim "games people play" fazonom, i izgubila se u bespućima vrlog novog sveta.
Tune Games people play, by Joe South(obratiti pažnju na lyrics, plizzz)
and, y'all, stay tuned... :))), i nadovezujte asocijacije na teme